Kolumne

petak, 14. listopada 2016.

Pramcem u sumrak III.


BEBA I TOLSTOLOBIK

Piše: Jelena Miškić

(za mog Đuku... i za svaku dobru vibru koju nesebično šalje)

U to davno bablje ljeto šezdeset i neke, kada su se moji tek uzeli, novom pridošlom zetu po slobodnom i iskusnom zvanju ribolovca itekako je bilo stalo biti u simpatiji s puncem pater familiasom generacijama po krvi i rođenju iskusnom lovcu. Tako su se tog prekrasnog jutra moj otac i deda zaputili put lučice gdje je tata imao zavezanu čiklju od kuda će zaploviti nizvodno dunavcima.

Za one koji ne znaju što je dunavac - osim što je vrsta ribe, znači i odvojke rijeke Dunav koji se sami stvaraju kako vodostaj raste ili pada, te tako pravi uvalice koje znaju biti bogate ribom. Putem nisu puno pričali jer je dedina Renault četvorka toliko rondala kada bi prešla 60 da je to bilo strašno, dok je na stražnjem sjedalu veselo dahtala i čekala dolaznu destinaciju dedina vižla - Beba. Nakon Dona, Beba je postala presedan što u našoj obitelji, što u vukovarskom lovačkom društvu jer je kao Alfa ženka naslijedila alfa mužjaka. Tata mi je pričao kako se takav pas rađa jednom u tisuću godina, te kako je sasvim siguran kako su ona i deda razvili telepatski način komuniciranja.

Dakle, Beba je bila prekrasna. U svakom smislu te riječi. Poslušna i prava čuvarica Miškić klana. Iskrcavši iz auta svo čudo pecaljki, meredova, mamaca i jednu kišnu kabanicu za ne daj Bože, koju je deda Danilo u čudu i pomalo s prezirom gledao s obzirom na sunčani dan, a tata mudro tvrdio kako - nikad se ne zna - krenula je vesela trojka put Vučedola. Beba je mirno ležala podno dedinih nogu dok su muškarci pokušavali nešto uloviti. Tati je pet puta nešto odgrizlo mamac, onda mu je pala udica, onda mi je zapetljao flaks, malo ga je već lovila nervoza, dok je deda samo mirno sjedio i tu i tamo pomazio psa, vjerojatno se i naslađujući zetovoj nespretnosti. Kad li Đuka izvuče kečigu! To je bilo pravo čudo. Vjerujem da je tada tata htio od sreće skočiti iz čamca i zaplivati počasni krug, ali samo je ponosno rekao: "Danilo, pravi rašlje, imamo ručak!"

Nakon što su se počastili ulovom, nastavili su s pokušajima ribolova. Dedu je vjerojatno nakon ručka uhvatila fjaka, pa je samo lijeno držao pecaljku dok je Beba našla novu zanimaciju. Kako su pristali u dunavcu uz obalu, tako je ona na telepatsku dozvolu skočila veselo iz čamca i počela s lovom na žabe gatalinke. Kako bi Beba trčala uzduž obale, tako su one kao tuča padale u vodu spašavajući živu glavu, na što se tata jako ljutio i Beba je ubrzo postala glavni krivac zašto on ništa ne može uloviti, jer pravi preveliku buku.

Predvečer je tata pomalo tužno zaključio da eto, danas ništa ne grize, ali barem su dobro ručali. I kako je vrijeme za povratak. Deda je fićukom dozvao Bebu i krenuli su natrag uzvodno Dunavom put Vukovara.

Predvečerje je bilo prekrasno. Sunce je taman zalazilo dok je tatina čiklja rezala metra po metar zelene vode. Najednom nešto udari u čamac. U tom trenu se neko čudo iz vode vinu i pade ravno u čamac. Nastade potpuni kaos. Beba laje, deda se potpuno skamenio, a Đuka viče:" Udri ga veslom!! Udri ga veslom!!" Deda se u sekundi pribrao i kako je posegnuo za veslom tako je ribetina zamahnula repinom i bum, Danilo je pao iz čamca. Beba laje, jadna srce će joj puknuti i hop, skoči i ona za dedom. Tata ne gleda starca, ma koji starac koji pas, ribetina i to kapitalac kakvog svijet nije vidio bacaka mu se po čamcu. Uze Đuka onu kabanicu i baci se s njom svom težinom preko ribetine.

Nekako su deda i Beba doplivali natrag do čamca, ukrcali se grebući jedno o drugo dok je Đuka mlatarao pesnicama ne bi li ribetinu barem nakratko onesvijestio. Kada je to konačno uspio, otkrio je kabanicu kad li ono tolstolobik. Tolstolobik preko dva metra s ranom od motora čamca preko repa. Kasnije mi je tata pričao kako se tolstolobici vole sunčati na površini Dunava i da su vjerojatno naišli na jedno jato i slučajno jednog pokupili. A ovaj je od siline udarca vinuo se od boli i ravno natrag u čamac. Beba veselo maše repom, Deda mokar do kože gleda u čudu, a tata ponosno reče:

"Danilo, imamo sad ribe do iduće godine!"

Kažu kako se cijelo susjedstvo u čudu skupilo i gledalo kako reno-četvorka s dignutim gepekom ulazi u zavoj, a iz gepeka viri repina ribetine. Melanija se skoro onesvijestila kada su je iznijeli iz auta.

Beba je ponosno stajala mirno uz ribetinu i promatrala susjede koji su je dolazili vidjeti. Tu i tamo bi zalajala na nekog tko ju je rukom htio dotaknuti. Onda bi deda strogo viknuo:

"Beba!!! Miiiiiirrrrr!!!"

A Beba bi ušutila, ali se jos vise isprsila. I ona je znala kako je to dobar ulov. Na kraju je Melanija satarom napravila odreske i pospremila u škrinju. Ono što nije stalo u škrinju, podijelila je po susjedstvu.

Lovačka priča? Ma ribolovna!

Nema komentara :

Objavi komentar