Kolumne

utorak, 4. listopada 2016.

Ivan Luketić | U nepovrat


I na kraju,
Probudiš se jednog jutra
Sama,
Izgužvanih, starih ruku,
prekrivena jeseni
Kose sijede,
Ispod kojih
svijet sve
više bježi u nepovrat,
Svijet koji više
nije onakav kakav
je jednom bio,
iz onih očiju
punih sjaja,
i nade za boljim sutra,
svijet u kojem
su se serenade
pjevale pod prozorima,
I ljubile ruke po kalama...
I tako se trudiš
da sve promijeniš,
čitavom snagom svog srca
kojeg nosiš pred očima,
da vratiš svo to vrijeme,
Sve neiskorištene sate,
Sva lica
koja postaju siluete.
Ali uzalud,
previše je godina
u mislima,
I one već žude
za snom..
Više ni ne znaš što želiš,
Ni što si nekoć htjela,
Dok je svijet bio
ljepše mjesto.
Samo znaš da bi
Mogla cijelu vječnost
Proživjeti u uspomenama
I ne bi ni znala
da sanjaš budna...

Nema komentara :

Objavi komentar