Kolumne

srijeda, 5. listopada 2016.

Daniela Bobinski | Breme


https://scontent.fzag1-1.fna.fbcdn.net/v/t1.0-9/14448960_1076936495722282_1047507833899677832_n.jpg?oh=c5d029a0f507571737f314b9bff63992&oe=587EF2D5
Sjedila je na mokrom zidu koji je dijelio cestu od nasipa pored rijeke, zagledana u most iznad rijeke i riječno korito koje se širilo prema mjestu na kojem  je sjedila pa se mimoilazilo sa zidom. Bila je prohladna jesenska večer. Nebo je bilo zamrljano oblacima koji su valjali sivilo iznad grada. Ruke je ugurala među koljena kršeći ih povremeno kao da će tim pokretom uspjeti istisnuti mučne misli koje su se na neki neobjašnjiv način slijevale u njene hladne prste svaki put kad bi je salijetale, crne poput ptica koje su je upravo teškim krilima prelijetale u potrazi za mjestom odmora na visokim stablima jablanova koji su poredani rasli nedaleko rijeke.


Povremeno bi sklonila kosu sa čela, protrljavši ga kao da će makar tako ukloniti nemirni roj mnoštva rečenica koje su se množile i kovitlale u njenoj glavi, sve jednako strašljive, teške, bremenite brigama, sijevajući sa svih strana sve jedna mučnija od druge.

Bila je već jako umorna. Umorna od  bitke sa svakodnevicom koja je tvrdoglavo ustrajala u tome da ostaje neizvjesna, stalno rađajući nove i nove situacije koje su se naziđivale na već tako poljuljane temelje sigurnosti. Sve je već trajao doista predugo.

Podizati se nakon upornih padova bila je nekada osobina kojom se ponosila, svako podizanje na noge bila je nova medalja oko njena vrata, još jedan svjež, zelen list na mirisnom, lovorovom vijencu njenih pobjeda.

Svaki puta podizala se snažnija. Odlučnost u oku se uvijek zaiskrila još za nijansu jačim  sjajem. Ali život ima recept i za takve. Ne udara velikim, strašnim, katastrofalnim potezima. Ne. Takvi bi ih samo još više ojačali. Mogli bi postati sasvim nepobjedivi.

Takovima trebaju male, naoko zanemarive, ali redovite doze. Naporne, jednolične, uporne, ponavljajuće, dugotrajne, nepromjenjive. One melju polako i temeljito. Gnječe, razvlače, utiskuju se malo po malo u misli, u pogled, u tijelo, u srce. Tovare svoj teret strpljivo iz dana u dan čekajući kada će prevagnuti zadnji jezičac moći da se odupre osjećaju uzaludnosti. Iscrpljuju, utaborene ispred zidova duše. Tako zarobljen čovjek već sasvim zaboravi na hod, na trk, na širinu koja se prostire iza tih zidova, na okus zrelog voća, svježinu izvorske vode, čak i nebo postane samo ograđeni krug plavetnila ponad utvrde.

Sad sjedi tu s izlizanim naramenicama.  Teret mnogostruko, nesrazmjerno veći od nje leži  iza njenih leđa. Kako je malo pomalo dodavan nije ni primijetila njegovu težinu. Navikla na njegov pritisak na ramenima vukla ga je svaki dan dodajući tek malo još potrebne snage. No maločas više ga nije mogla pomaknuti. Napunila se mjera njene izdržljivosti.

Sjela je na taj mokri zid promatrajući rijeku, zavideći joj na mogućnosti kretanja. Svježina mahovine na zidu godila je njenim umornim dlanovima i lahor svježine koji se širio s rijeke zaustavljajući se na njenim blijedim, izmučenim obrazima. Isušene, kao krv crvene usnice bridjele su joj i time činile gotovo privlačan kontrast njenom bijelom licu. Podsjećala je na prizor nekog umjetničkog, nadrealističkog, slikarskog djela, tako krhka s tim ogromnim teretom za leđima i već sasvim istanjenim naramenicama, zagledana u idiličan prizor rijeke koja prolazi ispod lijepog kamenog mosta koji ju je nadsvodio u elegantnom luku.

Nad rijekom se podigao mjesec, sasvim bijel, uronjen u magličast zrak. Od oblaka su ostali samo tragovi koji su se vukli kao velovi mladenki koje svečano hode nekud u mrak.

Rijekom se rasula svjetlost, blistava, treperava. Prizor čiste i netaknute ljepote koju samo priroda može stvoriti u svojoj igri nastajanja i nestajanja.

I ona poželi zasvijetliti kao te male pločice svjetlosti koje su se prelijevale preko valova.
Poželi otploviti s njima u potpuno nepoznatu novost toka rijeke.

Poželi zaploviti na leđima pod bijelim svjetlom mjeseca, ponuditi mu svoje zjene kao ogledala. 

Polagano, skine jednu pa drugu naramenicu. Osjeti se laka kao prozirna lampica maslačka. Nasmiješi se nakon dugo, nakon predugo vremena. Udahne duboko. Zamiriše noć svježinom, a ona novim udahom ispuni pluća sve do kraja pa ustane.

„Lijepa li si, rijeko. Divna li je tvoja biserna haljina. Kako si krasan večeras, prijatelju mjeseče. Kako jasno sja tvoje lice. Kako si mio, vjetre, dodir ti je lagan kao najmekše pero otprhnulo s mlade ptice.“
I stoji tako pod tamnim svodom. Kao silnica, tanka, usmjerena u nebo. Stoji kao uskličnik  postavljen na kraju neke važne rečenice, glasan i snažan. Pa raširi obje ruke, ispruži ih, napne, kao da želi rukama doseći do na kraj zemlje.
                                                                        ***

Preko mosta upravo je prolazio automobil. Oslonjena na orošeno staklo, na mjestu suvozača,  žena je pokraj rijeke ugledala na čas sjenu križa gdje inače nije bilo ničega. Taj prostor pokraj rijeke bio joj je dobro poznat jer bi svakodnevno prolazila onuda. Križ. Pa na tom mjestu. Zasigurno joj se učinilo. Već su prešli most i kada se okrenula više nije mogla provjeriti je li on doista bio tamo.

Dala se opet u svoje misli dok je auto klizio dalje mokrom ulicom.

Sutradan kad je ujutro prolazila idući na posao, pogledala je časkom na to mjesto. Nije bilo ničega osim trave i mahovinom obraslog zida.

„Pa da, bilo bi to zaista neobično  mjesto za križ“.

Ako bi pak bila prišla bliže, primijetila bi trag dva utisnuta stopala, a onda širok trag koji se udaljavao od rijeke i gubio na asfaltu.

Da je prišla bliže, začula bi kako travke mahovine podižu zelene glavice i tiho pričaju suncu o neobičnoj gošći koja im je sinoć pravila društvo i koja se, sasvim uvjereno je tvrdio most, zaljubila u mjesec.

Sunce je pak sasvim nehajno odmahnulo rukom ne hoteći pokvariti sanjivu, čarobnu priču svojim prijateljima, vidjevši u daljini krajičkom oka djevojku kako silnim trudom pokušava u tramvaj ugurati svoj, za tramvajska vrata, preveliki teret.

Kako ju je prepoznao? Za njenim koracima ostajao je blistavi trag sitnih iskričavih točkica. Gotovo neprimjetan, ali vidljiv svima koji su se znali zagledati u put pred sobom pa su tako primijetili i tragove drugih. Vidljiv onima  koji su razumjeli da sitna iskričava prašina sipi iz bremena zavijenog u ljubav. Vidljiv onima koji su naučili da veće breme sije više svjetlosti. Ni kiše, ni šmrkovi čistača ulica, ni koraci koji raznose prašinu ne mogu  izbrisati, ni umanjiti te tragove. 

I ona je znala. Od sinoć. Od trenutka kada je skinula naramenice i poželjela zauvijek odustati. Od trenutka kada je na bremenu opazila ovojnicu ljubavi. Od trenutka kada je pomilovala svoje breme, po prvi puta ga brižno podignula, okrenuvši se kako bi provjerila nije li štogod ispustila.

U tom času opazila je blistavi trag. Iznenađeno se nasmiješila, onda namignula prema nebu, popravila naramenice i krenula dalje. Nakon par koraka je zastala, okrenula se i još jednom okružila pogledom to mjesto. Pod jutarnjim suncem izgledalo je sasvim obično.

Odmahnuvši glavom, još se jednom nasmiješila i nastavila put.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.