Gledana iz sobička punog mirisa kave, zagrebačka siva jutra pred odlazak na fakultet tih 70-tih godina bila su tako puna života i budućnosti, koja je gotovo zgušnjavala zrak u memljivim podstanarskim sobicama, a prohladnost jeseni s vlažnom maglom na ulicama osvjetljavala siguran i samopouzdan korak.
U koji se budžak sakrila energija što bi nekad prekrajala svemir? Kamo se zavukao dlan ostavivši svijet da visi u vakuumu? Što je ostalo od bunta, snage i udisaja slobode? Tek poslušni, proćelavi, postariji muškarci koji se sa svima slažu i debele nezadovoljne žene produženih ruku od prepunih najlon-vrećica, šarenih rijetkih kosa, sa zebnjom u pogledima za svoj pomladak. Generacije se smjenjuju, strah ostaje. I jesen, divna mirisna zagrebačka jesen…
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.