Kolumne

srijeda, 28. rujna 2016.

Patnje mladog autora XXV.



ZASIĆENJE

Piše: Jelena Hrvoj

Već sam se ranije dotakla teme kreativne blokade, no danas ću se posvetiti nečem bliskom - zasićenju.

Zasićenost je posebno izražena u trenutku kada nešto „morate“. Svi smo barem jednom u životu bili zasićeni nečime i zato znam da shvaćate osjećaj. U mojem se životu trenutno pojavio taj dotični „bauk“ i jednostavno imam potrebu podijeliti ga sa vama, a možda i prenijeti zrnce mudrosti koje sam dobila prije cca godinu dana.

Početkom ove godine završila sam svoj drugi roman, kao što mnogi od vas znaju. Vjerujem da ste i zapamtili kroz ove kolumne koliko je stresan proces koji uslijedi nakon što odlučite isti i objaviti u tiskanom obliku. Skakutanje između poslova, hobija i svakodnevnih obaveza postaje nešto normalno i niste ni svjesni kada se zasićenost sporo uvuče u vaš život. Negdje između pisanja knjiga, prezentacije, čitanja i pisanja o istima, prevođenja i još malo pisanja, shvatila sam da je ono što volim postalo nešto što me sporo proganja. Zašto? Vrijeme!

Frustracija se počela rađati uslijed nedostatka vremena i količine posla koji se gomilao. Ako ste perfekcionist poput mene, sve što radite mora biti odrađeno u određenom roku i najsavršenije moguće. No, vrijeme je vrijeme i ono se ne usporava ma koliko vi to htjeli. I tako, u potpunosti nesvjesna, polako sam se uhvatila kako zapostavljam pisanje pod isprikom - čekam inspiraciju. Shvatila sam da zapostavljam čitanje jer - nemam koncentracije. Ne veselim se više promocijama - postale su rutina. Mnogi od vas sada sigurno misle  kako je to normalno i kako u takvom periodu treba predahnuti. No, što se događa ako uzimate predah od nečega što je za vas poput kisika? Tada postajete zasićeni čak i činjenicom da je vaša neproduktivnost sveprisutna.

Nedavno sam se sjetila mudre izjave jedne jako drage ravnateljice knjižnice. Kao što sam ranije spomenula, prije cca godinu dana sjedila sam u njenom uredu i pričale smo o nadolazećoj promociji, stvarima koje planiramo i ne planiramo odraditi u nadolazećim mjesecima i svemu što se odvijalo proteklih mjeseci. Tada još nisam došla do točke zasićenja, a entuzijazam je bio na svome vrhuncu. Dotična mudra žena, vidjevši kamo vodi moje gomilanje svega i svačega, izjavila je, „Jelena, pazi. Pazi da ovo što radiš ne postane teret i da se ne dovedeš do točke pucanja.“ Tada sam je gledala u nevjerici i mislila K vragu, kako mi nešto što volim može postati teret? Naposljetku je nadodala, „Znam o čemu pričam.“ I znala je. Ono što mi je rekla kao savjet, koji mi se tada čini kao nešto što nikada neću morati iskoristiti, bio je: „Korak po korak, stvar po stvar. Kada počneš osjećati da ti posao postaje teret, stani, udahni, uzmi vremena. Imaš vremena cijeli život raditi što voliš, ali ne i ako ti se ogadi usput.“ Sada je u potpunosti shvaćam, no onaj dio primjene je nešto u potpunosti drugačije. Svijet rijetko ima razumijevanja za zasićenje.

Ako išta mogu reći za sam kraj ove kolumne je sljedeće: nemojte se dovesti do točke zasićenja. Za sve ima vremena i rijetke su stvari koje imaju rok. Udahnite, idite korak po korak, a ja ću se potruditi pratiti isti primjer.

Nema komentara :

Objavi komentar