Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

utorak, 2. kolovoza 2016.

Slavica Gazibara | Disanje


Čudna je bila ta njihova veza. Početak je bio strastven i mislili su da je to ljubav. Onda su počeli razgovarati. Misli izrečene istim jezikom druga bi strana odgonetnula drugačije. Razdvojili su krevete. Potom i sobe. No, to nije bilo dovoljno. Počela je mrziti miris njegova radnog odijela. On njezine papire. Osjećala je da joj oduzima životni prostor, da gubi sebe svakim danom po komadić u njegovoj blizini. Da joj oduzima dah. Nije mogla disati.

Njihov se svijet rascijepio. Kad je otišao, radosno je prigrlila i njegovu polovicu. U početku je zaista uživala. Kamo bi stvar stavila, tamo bi je i našla. Sa svojim se mišljenjem uvijek slagala te nije bilo nesuglasica. I baš tad kad je ponovno ovladala u potpunosti sobom, kad je imala čitavu galaksiju samo za sebe, sve češće ga se sjećala.

U rijetkim nesigurnim trenucima bi čak pomislila da bi mu – možda - mogla progledati kroz prste nemuštost koju je branio djetinjom arogancijom a kojoj se, odmarajući se od svojih pjesama, sada samo smješkala. Kako je vrijeme prolazilo, sve manje je pisala a svemirske širine slobode gubile su čar.

Sretali su ju u gradu kako uvijek sama, odsutnog pogleda prolazi ulicama, da bi se nakon šetnje ponovno vratila u svoju galaksiju, u carstvo tišine i samoće.

Kažu da nije dočekala starost jer je umrla od zatajenja pluća. Nije mogla disati.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.