Čudna je bila ta njihova veza. Početak je bio strastven i mislili su da je to ljubav. Onda su počeli razgovarati. Misli izrečene istim jezikom druga bi strana odgonetnula drugačije. Razdvojili su krevete. Potom i sobe. No, to nije bilo dovoljno. Počela je mrziti miris njegova radnog odijela. On njezine papire. Osjećala je da joj oduzima životni prostor, da gubi sebe svakim danom po komadić u njegovoj blizini. Da joj oduzima dah. Nije mogla disati.
Njihov se svijet rascijepio. Kad je otišao, radosno je prigrlila i njegovu polovicu. U početku je zaista uživala. Kamo bi stvar stavila, tamo bi je i našla. Sa svojim se mišljenjem uvijek slagala te nije bilo nesuglasica. I baš tad kad je ponovno ovladala u potpunosti sobom, kad je imala čitavu galaksiju samo za sebe, sve češće ga se sjećala.
U rijetkim nesigurnim trenucima bi čak pomislila da bi mu – možda - mogla progledati kroz prste nemuštost koju je branio djetinjom arogancijom a kojoj se, odmarajući se od svojih pjesama, sada samo smješkala. Kako je vrijeme prolazilo, sve manje je pisala a svemirske širine slobode gubile su čar.
Sretali su ju u gradu kako uvijek sama, odsutnog pogleda prolazi ulicama, da bi se nakon šetnje ponovno vratila u svoju galaksiju, u carstvo tišine i samoće.
Kažu da nije dočekala starost jer je umrla od zatajenja pluća. Nije mogla disati.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.