polako škripe nam pokreti,
sve češće umor nas svlada,
boluckaju kosti,
na licu borduru prave borice,
kose lagano srebrene,
a tijela poprimaju nekave
čudne oblike...
sve češće zaboravljamo
neke važne sitnice...
vrijeme nam stalno servira svoju moć
i pokazuje rodni list u zrcalu...
no, ne damo se,
sačuvali smo djelić
čarolije u nama
i redovito obilazimo onu našu klupu,
na kojoj
smo se prvi put poljubili...
prepotentno nas gledaju
mladići i djevojke ,
podsjmehuju se našim
spojenim dlanovima,
našim osmjesima...
ne marimo, ta donedavno
i mi smo mladi bili,
i mi smo za avanturama žudjeli...
danas smo samo ljudi u
jeseni svoga života i ne brinemo puno,
jer daleko je još stota...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.