Još uvijek te sanjam. Često. Kada spavam ali ponekada i dok sam budna, otvorenih očiju. Sanjam te u šarenim bojama ili crno bijelo. No, nije ni važno, važno je da si ostavio neizbrisiv trag u meni. Kada smo se prvi put sreli, bio si vruć, upalio si crvenu vatru u meni. A tek taj tvoj miris! Čarobni, pomalo zagonetni, sjetni, koji se kovitlao užarenim ulicama. Miris upravo pečenog kebaba i piletine na roštilju, pomiješan slatkastim mirisom baklave i crnoga čaja koji je dopirao s svih strana. Od svukuda su tiho dopirali zvuci orijentalnih melodija koje do sada još nisam čula. Već je bio pao mrak i ljudi su polako šetali glavnom ulicom, većinom muškarci u dugim lanenim košuljama. Na glavama su nosili karirane crne, crvene ili snježno bijele marame, vezane crnim konopcem. Primijetila sam i nekoliko žena u pratnji muškaraca. Neke su bile prekrivene crnim feredžama iza kojih su virile prelijepe oči koje su sjale poput sjajnih zvijezda u tami. Čuli su se i zvuci automobila koji su jurili cestom. Raznovrsni dućani bili su ukrašene šarenim lampicama. Sve to me je na trenutak podsjetilo na Božićnu atmosferu. Vjerojatno baš zbog tih šarenih lampica.
Polako sam se privikavala na jutarnje sunce koje je izranjalo iz pustinje u daljini, na vruća jutra i vrele dane, koji su dolaskom noći pomalo gubili, za mene, nesnosnu vrućinu. Kada sam te malo bolje upoznala, postala sam tvoja Šeherezada a ti moj Šahrijah iz priča Tisuću i jedne noći. Svako večer sam ti ispričala po jednu priču o svijetu iz kojega sam došla. Ali nikada je nisam ispričala do kraja. Moje vrijeme s tobom bilo je ograničeno. Znala sam, ako je završim, da ću morati prije otići. A ti si šutke slušao dok sam ja plela svoje priče.
Kada sam imala vremena otišla bi na suk koji je bio prepun šarene svile, odjeće, melem za oči jedne žene, poput mene. I onda bi nestala između tog šarenila, uživajući u dodirima mekanih tkanina. Tu i tamo kupila bi ponešto. Morala sam se cjenkati. Bio je to običaj kojeg je valjalo poštovati. Poslije kupovine, voljela sam popiti jaki, vrući crni čaj. Zatim bi se vraćala kući prolazeći rotorom pokraj Ali babinog spomenika.
S vremenom sam zavoljela i hranu. Voljela sam jesti osvježavajuće salate, začinjene peršinovim listovima, ljuti umak sa mesom uz rižu, koji se zvao „Birjani mit rise“. Da. To sam najviše voljela.
Upoznala sam i tvoja kulturna obilježja, navike, društvene kaste, upoznala divne ljude. Čak sam naučila i nekoliko arapskih riječi. Jednom zgodom poželio me je kupiti šeik. Jako su mu se svidjele moja blijeda put i svijetla duga kosa.
Bilo je toliko prelijepih trenutaka unatoč ratu koji se tamo odvijao. Kada bi zasvirale sirene, steglo bi me oko srca, dok sam gledala lica uplašenih ljudi s kojima bi se zajedno skutrila u skloništu. Zatim bi sve utihnulo. Čuo se samo prodoran zvuk aviona, koji bi nadlijetali grad i otkucaji uplašenih srca.
Vrijeme na žalost ponekada ne možeš zaustaviti i koliko god sam se trudila ostati tvoja Šeherezada, nisam uspjela. Svaka priča ima svoj kraj, pa tako i ova. Tvoja i moja.
I tako, kao što sam već spomenula na početku, često te sanjam. Na ovaj ili onaj način. Svjesna sam da je između nas dvoje ostala jedna neisprekidana nit koja će nas povezivati sve dok budem živa.
Jednom ću te posjetiti. Kada rat zamijeni toliko priželjkivani mir. Kada ti se vrate šarene boje i osmijeh na lice. Na kratko ću opet biti tvoja Šeherezada. Ovaj ću put završiti svoju priču. Ispričat ću ti koliko često te sanjam, moj čarobni grad, Bagdad!
Polako sam se privikavala na jutarnje sunce koje je izranjalo iz pustinje u daljini, na vruća jutra i vrele dane, koji su dolaskom noći pomalo gubili, za mene, nesnosnu vrućinu. Kada sam te malo bolje upoznala, postala sam tvoja Šeherezada a ti moj Šahrijah iz priča Tisuću i jedne noći. Svako večer sam ti ispričala po jednu priču o svijetu iz kojega sam došla. Ali nikada je nisam ispričala do kraja. Moje vrijeme s tobom bilo je ograničeno. Znala sam, ako je završim, da ću morati prije otići. A ti si šutke slušao dok sam ja plela svoje priče.
Kada sam imala vremena otišla bi na suk koji je bio prepun šarene svile, odjeće, melem za oči jedne žene, poput mene. I onda bi nestala između tog šarenila, uživajući u dodirima mekanih tkanina. Tu i tamo kupila bi ponešto. Morala sam se cjenkati. Bio je to običaj kojeg je valjalo poštovati. Poslije kupovine, voljela sam popiti jaki, vrući crni čaj. Zatim bi se vraćala kući prolazeći rotorom pokraj Ali babinog spomenika.
S vremenom sam zavoljela i hranu. Voljela sam jesti osvježavajuće salate, začinjene peršinovim listovima, ljuti umak sa mesom uz rižu, koji se zvao „Birjani mit rise“. Da. To sam najviše voljela.
Upoznala sam i tvoja kulturna obilježja, navike, društvene kaste, upoznala divne ljude. Čak sam naučila i nekoliko arapskih riječi. Jednom zgodom poželio me je kupiti šeik. Jako su mu se svidjele moja blijeda put i svijetla duga kosa.
Bilo je toliko prelijepih trenutaka unatoč ratu koji se tamo odvijao. Kada bi zasvirale sirene, steglo bi me oko srca, dok sam gledala lica uplašenih ljudi s kojima bi se zajedno skutrila u skloništu. Zatim bi sve utihnulo. Čuo se samo prodoran zvuk aviona, koji bi nadlijetali grad i otkucaji uplašenih srca.
Vrijeme na žalost ponekada ne možeš zaustaviti i koliko god sam se trudila ostati tvoja Šeherezada, nisam uspjela. Svaka priča ima svoj kraj, pa tako i ova. Tvoja i moja.
I tako, kao što sam već spomenula na početku, često te sanjam. Na ovaj ili onaj način. Svjesna sam da je između nas dvoje ostala jedna neisprekidana nit koja će nas povezivati sve dok budem živa.
Jednom ću te posjetiti. Kada rat zamijeni toliko priželjkivani mir. Kada ti se vrate šarene boje i osmijeh na lice. Na kratko ću opet biti tvoja Šeherezada. Ovaj ću put završiti svoju priču. Ispričat ću ti koliko često te sanjam, moj čarobni grad, Bagdad!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.