Kao kada ispod plitkog jezerca voda diše i maleni se mjehurići za ljetnog toplog predvečerja nevino probijaju k površini, ne znajući kamo idu i što ih tamo čeka pa nemaju zadrške ni straha, a njihova se radost postojanja ogleda u savršenstvu nestašne kuglice koju sunce na odlasku umornog dana boji ljepotom, tako me gledaju dječje oči.
Možda bi tada trebalo reći da nisu svi dani sunčani, da sunce ne grije sve jednako i da njegove boje često zasjeni tama, ali nemam hrabrosti ugasiti tu životnu žeđ, tu sreću trenutka koji dotiče najdublju poru duše. Skupljam te poglede, tu glazbu prštavog zvonkog smijeha koji ozdravljuje duge sate samoće i rastjeruje sivilo što preplavljuje nebo, i pretvara ga u prozračan, vedar dan. Tada otvaram prozore i tjeram oblake pjevajući Bila mama Kukumka.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.