Slavica Gazibara | Čulo ljepote

Duboko, duboko u čovjeku ima neka nedodirnuta, zagonetna točka nježnosti, neko skriveno mjesto koje se rijetko budi. Osjetimo ga iznenada i odjednom kad nas takne miris svježeg otkosa pomiješan s vlagom što se isparava od jutarnjeg toplog pljuska. Ili kad nakon dugog čitanja pogledamo preko knjige kroz prozor, a u glavi još vrtimo film. Tad se pogled naglo razbistri i locira u stvarnost ljepotu sramežljivog, sunčevog zračka kroz prstaste grane kestena.

Ranjivost čula nalazi svoj zaklon u nekoj našoj stanici gdje se pritajena krije od analiza, sjećanja, kopnjenja, blijeđenja. Ne možemo odrediti gdje je to mjesto u nama, no dugo poslije koračamo veselijim otkucajima srca, zakriljeni aurom natopljenom pozitivnošću.

Ima to neko skriveno, samozatajno mjesto otvoreno lijepom zbog kojeg se veselimo, čak i kad je tmurno, novom danu.