Robert Janeš | Miris crvene boje

Sjedim pored netom otvorenog prozora, uživam u zvuku.

Čas prije još bijah na ulici, bježao sam od pljuska, od krupnih, prekrupnih kapi s neba. Sjedim pored netom otvorenog prozora i gledam kako kiša sa stakla moči pod, uživam u zvuku kapkanja. Smješkam se dok mi se iz nosnica puši sjećanje na miris.

***

Osmijeh mi je ostao zacrtan u krajevima usana kistom prizora što se pokrenuo u trenutku kad sam s ulice uletio u kućnu vežu.

Tri osobe, tri žene, tri simpatična pletena šeširića nad odjećom veselih i jakih boja, tri para očiju koja su uplašeno pogledala u smjeru tek maloprije praznog prostora, zraka ispunjenog samo molekulama nekih plinova i prašinom koje sam ja prenaglo gurnuo prema njima izbjegavši nasilno močenje i eventualni udar groma u neposrednoj blizini mojih organa za sluh.

Tri različita mirisa. Svaki za sebe i zajedno, odupirali su se guranju zračne mase prouzročenog pomicanjem kroz prostor vlastitog volumena koji posjedujem. Stadoh k’o ukopan pred prizorom. Na tren pomislih da će mi biti ponuđen čaj. No, brzo se snađoh i uzorno pozdravih sa smiješkom – Dobar dan – pa upitah – Može li fotografija, jedna tek, uspomene radi? – vadeći iz džepa hvatač svjetlosnih otisaka u prostor-vremenu, pokazujući svoje namjere.

Smiješci u očima bjehu mi znak odobravanja pa zamrznuh prizor hvatačem. Na kraju se naklonih prozborivši glasno – Domo arigato! – No, tri para očiju sa smiješkom i dalje me gledaše bez prepoznavanja poliglota u meni. S mislima o čaju krenuh se uspinjati drvenim stepenicama gore, prema stolici na koju ću uskoro sjesti ispred prozora što ću ga tren kasnije širom otvoriti.

***

Sjedim pored otvorenog prozora uživajući u mirisu netom ispranog zraka.

Čas prije još zamrznuh prizor kojeg sad nema. Nestao, otopio se ili ga ni bilo nije.

Opet, postoji nešto što bi moglo poslužiti kao dokaz… Smješkanje krajevima rumenih usnica podsjeća na moguću grešku: trebalo je možda triput glasno reć’ – Kamsahamnida!