Na dan kad se dijelila ljubav
Bog bijaše milostiv meni.
Zahvatio je punu mjericu
I ulio je u moje oči.
Dugo sam gledala ljubavlju
Ptice, šume, livade i cvijet,
Oblake i sunce, noć i jutra
I zvijezde
I brata čovjeka.
Sve što je neljubav bilo
Zaustavilo se na trepavicama,
Zalijepilo na vjeđama,
Udaralo u ledja,
Ali u dušu
Nisam dala.
Sad ti ostavljam
Zlatno pero ptice
Kojoj je dugo tebalo da ponovo poleti,
Za najbolje stihove,
Tihi pijuk vjetra što tajne ljubavi šapuće
Da ti kaže kako se vole dani...
Danas i sutra i godine za nama.
Zanjihane šume i staze
Hladom da te krijepe
I ljetnje kiše žeđ tvojih oranica da utaže.
Sada ti ostavljam
Plavi zastor neba sa svog prozora
I mjesec s kojim sam pričala u noćima samotnim.
On sve zna.
Sada ti ostavljam vrhunce planinske
Tamo gdje bili smo blizu Bogu i tajnama
I svemir u kom se naša priča nastanila zauvijek.
Sada ti ostavljam naša imena zapisana u prolaznost...
Što smo mogli, što smo htjeli, što imali...
Ništa ne prolazi i ne može.
Sve je tu i ja ti ostavljam
Zadnje uzdahe,
Zadnje poglede na žita i na makove
I na ono što još nismo živjeli.
Grijehe nosim sa sobom....
Može li ljubav,
Može li smrt
Oprati njihove tragove?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.