Zdenka Kirin | Kad zaboli u srcu

Trebala je to biti jedna lijepa priča o djevojci koja je uspjela pomaknuti paraliziranu ruku i usprkos nemilosnoj sudbini, ili baš zato, usudila se zakoračiti na književno polje i tako je, uz učenje i golemi trud, postajala sretna ili se osjećala ravnopravna s drugima tzv. zdravim ljudima. Umjetnost muzike riječi nastanila joj je dušu i povela srce daleko u krajeve osjetilnog doživljavanja i stvaranja savršenstva kroz stihovane želje do cilja. Sreća u samopoštovanju počiva. Rezultat mog rada postajao je opipljiv u ukoričenim knjigama. Ublažavati si bol u duši i na tijelu i krenuti putem traženja vedrih nota, ljepota je ispunjavanja unutarnjeg sebe snagom i umijećem sudjelovanja u čudesnom svijetu ljubavi. To znači biti živ ovdje i sada udišući zlatne kaplje svitanja. Zar je grijeh voljeti kroz patnju i plesati po ritmu lepršaja? Obogaćivanje kroz stvaralaštvo u ljubavi donosi cvjetove i plodove. Rast i inspiracija dobrotom, osjećaj je koji buja u krošnji dohvaćanja.


Sudbina osobe s invaliditetom nije nikako romantična igra nego naprosto gruba stvarnost koja zahtjeva neizmjernu snagu i hrabrost suočavanja sa teškoćama na osobnom i društvenom polju života. Krenula sam putem osmišljavanja svog rasta kroz ozračja sudjelovanja u stvaranju razlog tkanja kroz bilo radosti. Prilagođavati se i suprotstavljati trpljenju, nije ugodno niti lako, ali drugačije nisam mogla otvoriti vrata do prostranstva za let. Dokazati se u veličini osjećaja zapravo je duhovna luč koja mi je pokazala izlaz iz ljušture tjeskobe, bijede i boli koja me je probola oštricom, gubitkom pokreta i govora. I puno je trebalo uložiti ljubavi, pažnje i truda dok ja sama nisam prihvatila neminovnost i svjesno prihvatila borbu za uspinjanje prema neizvjesnom poboljšanju. Hram mog tijela ne čine paralizirani, bolni i skvrčeni udovi nego živa riječ s izvora tajne pohranjene u dušu, srce i um.

Zar je grijeh srebriti krajolik oka i plivati pjenastom rijekom pjesama? Naučih li trpjeti bol ili sam se htjela sakriti u plodonosnu i lijepu samoću stvaralaštva, ne znam. Uostalom to i nije pitanje od važnosti koje oblikuje moje ustrajavanje da svako jutro uzmem svoj križ, breme bolova, na pleća i krenem odživjeti svoj dan uživajući u njemu. Sve lijepo što život donosi trenuci su blistave topline prisnosti. Ja samo slikam i zapisujem vidike i osjećaje koji me obuhvaćaju i zovu u dijalog sa kapljom životnom. Ona okuplja moje rasule misli koje u bunilu boli opet potonu u krik strave i obnevidjelosti. Uznemireni živci se užare i puknu u osjećaj izgubljenosti. Tada me nema nego lutam sve dok me ne probudi ona čarobna kap s oltara glazbe. Unatoč tom mučnom stanju prolaženja kroz ozračje tame, ja sam smatrala sebe i još se smatram djetetom Sreće. Dijete koje su oblikovale bajke i pratile radosti odrastanja, povjerovalo je u nemoguće i prihvatilo bitku za iskrice svjetlosti. Hvala Bogu što se to čudesno svladavanje nemoći desilo meni. Doduše, i danas me sapinju ograničeni pokreti i teško mi je prihvatiti sebe u neravnopravnoj borbi, ali trgam se, dovijam i uspijevam se održavati na površini ovog nepreglednog mora stvarnosti. Moje more života često je uzburkano valovima snažnim i nesmiljenim. Teško je, ali ne postoji lakši način opstajanja s bremenom na plećima.

Često uzdahnem i potonem s jaukom. Ali vratim se. Idem tom vijugavom i zamršenom cestom, a teška mi suza peče oči. Cvijet mladosti kroz mene se propinje dotaknuti mirise s treptaja zjenicea. Zar je grijeh željeti živjeti puninu bića i rasplesti se kroz vrijeme u grudima svojim okrenuta zbilji sna? Plemenitost prati moje korake i misli i povija me niz putove. Svjetlost i tama zasipavaju mi oči. Ljepota puna čemera ulijeva se i gori kroz luč u zjenama mog pogleda. Živim okružena događajima lijepim i ružnim i pišem osmjehnuta ili uplakana u njima. Na čudesan način primanja i odživljavanja vjere prisutne u duhu, ja sam se poistovjetila sa navještajem uskrsnuća koje se događa u neprestanom preobraženju prirode i čovjeka. Oživljujem u proslavi trenutaka koji me ispunjavaju ljepotom u čulima. Slušam, gledam i promišljam. Divim se i ježim svaki dan obasuta lijepim i ružnim vijestima. Svijet ljubavi i mržnje, u stvari, je zagonetka stavljena pred čovječanstvo i čovjeka. Svijet kojeg čovjek gradi, unapređuje, uljepšava, a istovremeno ga ruši, zagađuje i razara, naša je ljudska sudbina kroz povijest.

Čovjek nosi krunu Sunca i sjeme svjetlosti života. Čovjek nosi toplo srce i prijazno lice prijatelja. Zašto se mrzimo i zavidimo jedno drugom, nikad mi neće biti jasno, ali neću se prestati boriti, na svoj način širenja dobrih misli u riječima. Čovjek ima vrijedne ruke graditelja i meku dušu dobročinitelja. Ljepota je zasluga mnogih, a ja želim pripadati tom društvu s pjesmom u vrtu svojih zjena.


Zdenka Kirin iz proznopoetskog ciklusa "Zov daljina "