utorak, 21. lipnja 2016.

Ana-Marija Posave | Tri čaše


I u zraku neka kucnu se
Dvadesetprvoga stoljeća tri čaše
Kako pjesnik mrtvi piše – neka puknu
Neka sve tri skoče,
Kucnimo se dakle, mi svi umorni
Kucnimo se čašama – neka nam je;
sve u zdravlje naše!
Čemera, jada, žući, suza i krvi – ma svega,
svega ćemo mi iz triju čaša piti!
Ne brinite, ne brinite, konobari –
Ništa nećemo proliti...
Prvu kaplju najgorču – za čašu prvu najdublju;
Za zaljubljene i izgubljene, ma za one – najnesretnije
što od ljubavi pate!
Ne brinite, ljudi, pjesnici, pisci, ratnici – sve će oni, čini se
to sami da plate...
Gleda na takve nebo pa se ljuti –
što ne vjeruju te zaljubljene lude
da postoje i kraći, lakši puti.
Drugu kaplju nešto lakšu – za drugu čašu nam još dublju;
Za povrijeđene, uvrijeđene, ma za one – još nesretnije od najnesretnijih
koje ponos muči, gubitci, zelene boje papiri...
Vjerujte, konobari – hvatajte kad udari glazba u srce takve;
ma raspršit će se pare kao leptiri!
Gleda nebo na takve pa si misli,
lude, lude – ništa od toga
u grob se ne nosi!
I treću kaplju – treću, treću – s krvlju i žući mješajte u nj vino;
Da ne bude mi još tužnije srce materino;
Ta se kaplja piti mora,
kušati slatko, progutati ju brzo –
Ta je najljuća, vjerujte, najljuća
Za one preko sedam mora i sedam gora;
za udaljene one,  za kojima prvi pate
a drugi za put njihov nikako da plate.

Razbijte sad sve tri čaše;
Nazdravimo, nazdravimo – i staklo se popit' mora!
Ogrebat će grlo,
u srcu će stati,
krv će tada na usne sve muke istjerati!
Kucnimo dakle – sve tri čaše

Sve to, svih stoljeća prošlih zla...
Ma kucnimo te tri čaše,
te tri gorke muke ispijmo do dna!
Sve tri čaše - sve - u zdravlje naše!

Nema komentara :

Objavi komentar