utorak, 31. svibnja 2016.

Zlatko Majsec | Avantura svakodnevnice


Sjeo sam u kvartovski kafić i naručio kavu s toplim mlijekom. Mjesto je bilo dupkom puno. Žamor ljudi  miješao se s muzikom sa radija. Nisam se uopće trudio razumjeti o čemu se za stolovima priča. Samo sam slušao kako glasovi razigrano titraju u smirujućoj harmoniji. Nakon tri napreskokce pročitane kolumne naših poznatih pisaca, odložio sam novine. Bilo mi je dosta buljenja i konzumiranja bilo kakvog sadržaja, novinskog, internetskog ili bilo kojeg drugog koji postoji zahvaljujući tehnologiji. Podigao sam glavu i bacio pogled kroz bistra stakla kafića. Kao da me nagrađuju za taj potez, dvije breze su senzualno zaplesale u divljem ritmu vjetra. Lijevo-desno hipnotički su uvijale svoja vitka razgranana tijela. U sekundi me preplavio osjećaj stapanja s vanjskim svijetom koji kao da mi je želio poručiti da se, doživljen na ovaj način, nikad i nije nalazio izvan mene. Začudnom brzinom resetirao sam svoj maloprijašnji sustav i nekim drukčijim očima pogledao grad. Novom antenom primao sam stare signale.


Sa znatiželjom sam promatrao prolaznike. Plavokoso djetešce pokušavalo se iza omanjeg  grma sakriti od svoje majke. Prihvativši igru majka se pravila da ga ne vidi. Kroz par sekundi dijete je svoj položaj odalo nezadrživim smijanjem. Par metara iza, držeći se za ruke, jedan je sredovječni bračni par polako krstario pločnikom. Toplo su se međusobno pogledavali.

Još do maloprije svi ti previše puta viđeni ljudski pokreti i geste činili su me ravnodušnim, a poneki me čak i zamarali. Na tortu svakodnevnice odjednom je nanijeta zvučna glazura od fanfara koje su u mojoj glavi tako silno tutnjale da sam bio gotovo siguran da ih svi prisutni čuju. Novootkrivenim čarobnim štapićem prolaznike sam pretvarao u bića koja samim svojim postojanjem pravdaju i svetkuju vrijeme i prostor koji su im dani. Njihova je pojava iz sumorno repetitivne prešla u svečanu, uzvišenu, vrijednu cjeloživotnog slavlja. Svijest o prolaznosti ustostručila je ljepotu uobičajenih prizora koje redovno uzimam zdravo za gotovo. Iznenadnom promjenom perspektive kao da sam vraćao dug svim tim dijelovima života koje inače ne zamjećujem dovoljno ili, još gore, ne smatram dostojnima pažnje.

Iz ugodnog sanjarenja prenula me jedna poznanica, protrčavši tim majušnim odsječkom grada u kojeg sam, sav u zanosu, zurio. U zadnje me vrijeme ona iritira svojim umišljenim držanjem. Čak me više i ne pozdravlja kad se sretnemo na ulici. Uvijek namjerno zurim u nju hvatajući joj pogled, ali ona samo prođe pored mene kao da sam zrak. Lišen potrebe da je zbog toga opet osuđujem pokušao sam sebe zamisliti u njenim životnim okolnostima. U trenu sam došao do gorke spoznaje da bih na njenom mjestu vjerojatno postao znatno gori od nje. Previše je ponosna da bi priznala kakvo joj je teško breme sudbina namijenila pa je, u pokušaju da prikrije stvarno stanje stvari, postala tašta preko svake mjere. Očito joj je puno draže u prvi plan staviti svoju bahatost nego činjenicu da je nezaposlena samohrana majka primorana prodavati svoje tijelo da prehrani dvoje male djece. Sve u vezi nje što dosad nisam organski mogao smisliti najednom me izuzetno dirnulo. Njeno možda i posljednje dostojanstvo leži u vještom sakrivanju vlastite nesreće. Ljudi tome katkad pribjegavaju, žudeći za bilo kakvim utočištem. Sve dok ne osjete da su spremni zarezati ranu i istisnuti nataloženi gnoj. 

Ono neizgovoreno znatno je važnije i zanimljivije od onog izgovorenog. Treba zaviriti ispod riječi da bi se pronašlo njihovo pravo značenje. Treba  osluškivati ton. On je često znatno rječitiji od samog sadržaja koji se iznosi. Konobar u kafiću je moj susjed. Jedan od onih likova čiji je optimizam zarazan. Entuzijastično mi saopćava kako je od frenda na poklon dobio auto. „Nemoj srat, besplatno si dobio auto?!“, pitao sam ga u radosnoj nevjerici.

„Da, buraz! Njemu više ne treba i odlučio mi ga je dat. Parkiran je pred zgradom. Ljubičasti ford escort. Čuj, smjena mi završava za ćuku vremena, kaj veliš da se odemo malo provozat, a?!“, izvalio je u jednom dahu. Umjesto kukanja da nema love kupiti si novi auto on se raduje darovanoj krntiji, oduševljeno sam pomislio u sebi.  Već se dugo nisam s nekim sjeo u auto i krenuo u vožnju koja je sama sebi cilj i svrha. Pristao sam. Pa kamo nas put nanese.

Neke stvari nisu slučajno besplatne. Auto nije imao auspuh i proizvodio je toliku buku da smo se mogli samo histerično smijati nad činjenicom da bi sto posto oglušili da sad odlučimo otići na more. „Znaš kaj je osnovni dio full opreme za ovaj auto?“, pitao sam ga u namjeri da provalim dobru foru. „Kaj?“,susjed je smiješeći  se uzvratio protupitanjem. „Čepići za uši buraz“, rekao sam u nadi da ću ga nasmijati i dodao da mu je frend uz auto poklonio i izglednu šansu za tinitus. 

Dok smo, praćeni pogledima začuđenih mještana, kroz Kurilovec jurili 40 km/h, auto je zvučao poput Ferrarija koji upravo probija zvučni zid. Uši bi nam odahnule svaki put kad bi susjed na par sekundi maknuo nogu s papučice gasa. Nekako smo dobučali do omanjeg restorana. „Stani ako boga znaš!“, viknuo sam, spreman preobratiti se u uzornog kršćanina, samo da ova zvučna tiranija stane.

Izašli smo iz auta i ušli u slatki restorančić. Uz pivo i pureće šnicle slušali smo kako dva krupna pripita lika zašprehavaju mladu sisatu konobaricu. Bilo je nečeg privlačnog u prisluškivanju njihovih pokušaja da se dopadnu ženi koja im se silno dopada.  Sa strane je pomalo smiješno gledati kako ljudi svoje tjelesne nagone pretvaraju u riječi. Riječi koje su u vidnom raskoraku s govorom tijela. Tijela koja zorno prikazuju i riječi koje prikrivaju, kao da se srame biti dio mehanizma od kojeg su i stvorene. Riječi su ono čime ubijamo vrijeme dok priroda ne obavi svoje.

Bilo nam je zabavno sve do trenutka kad smo se sjetili da ćemo opet morati sjesti u auto. Malo je nedostajalo da se napravimo ludi i pođemo kući pješke.

Nema komentara :

Objavi komentar