Patnje mladog autora IX.

SVE ŠTO IMA SLOVA

Piše: Jelena Hrvoj

Kada se jednom deklarirate kao pisac mnogi ljudi smatraju da pišete sve što sadrži slova. Pod to podrazumijevam od kratkih priča, pjesama, pa do svih žanrovskih vrsta i podvrsta romana. Vjerujem da mnogi pisci mogu dobro baratati svim tim pisanim formama, ali ovo nije njihova kolumna. Osobno se zgražam nad čestim pitanjima koja mi ljudi postavljaju, a to su npr.- Zašto se ne prijaviš na ovaj natječaj za kraku priču? Zašto ne pišeš nešto romantično? Zašto ne pokušaš izdati zbirku pjesama?

Prije dvadesetak godina, kao pisac junior, često sam pisala pjesme. No, mnogi od nas su to radili, postali kasnije pisci ili ne. Htjela bi s vama podijeliti jednu moju pjesmicu koja je bila objavljena u školskom časopisu,a tada sam bila u drugom razredu osnovne škole.

„U snu snivam lijepe dane, krošnje velikih stabala.

Te krošnje me vode u majčine ruke.“

Da, nekada sam pisala pjesmice, no danas to više ne prakticiram kao zaseban“sport“. Za one koji su pročitali moj prvijenac „Štorka“ znaju da se sam lik Štorke obraća u obliku pjesničke forme. Ali pjesme kao takve više ne pišem. Pripisala sam to gubitku interesa za pjesništvom.

Drugo, kratke priče. Nismo svi sposobni zagurati hrpu informacija i održati dinamiku teksta koja je ograničena na tek nekoliko kartica teksta. Ne mogu reći da nisam pokušala i odustala od te ideje prije nego li sam krenula. Pokušala sam u više navrata i na kraju shvatila da jedan od mojih uvoda u priču već premašuje zadan broj znakova u tekstu, a tek sam opisala protagonista. Citirati ću svog dečka-„Ti brbljaš od 0-24,a kada ne brbljaš onda napišeš roman od 300 stranica.“ Ne, ljudi moji, nisu kratke priče za svakoga.

Treće-žanr. Ovdje bi vam htjela ispričati jednu simpatičnu anegdotu. Jednog lijepog sunčanog dana, iza sedam gora i nekoliko potoka, moja najbolja prijateljica i ja odlučile smo otići u knjižaru. Neke djevojke u stanju su provesti nebrojene minute u dućanima cipela, a mi smo ona druga vrsta-mi se zadržavamo u knjižari. I tako mi hodamo bespućima pisane riječi, a ona se zaustavi ispred police na kojoj se nalaze ljubavni romani. Grabi prvu knjigu, nasumično otvori knjigu i počne čitati neku sladunjavu ljubavnu scenu. (Samo da napomenem da ni jedna od nas inače ne čita ljubavne romane.) Hihoćemo se, komentiramo dok ona čita tekst lošom imitacijom porno glumice. Naposljetku se okrene k meni i iz šale me upita:“A zašto ti ne ubaciš nešto ovako papreno u svoje knjige? Znaš da se prodaje.“ Do tog sam trenutka bila uvjerena da ne pišem ljubavne romane isključivo jer ih ne volim ni čitati. No kada sam se vratila kući, maleni „crvić“ ostao je u mojem uhu i odlučila sam iz šale pokušati napisati ljubavnu scenu. Dragi moji, to je nalikovalo tragikomediji. Sjedila sam sa rukama položenim na tipkovnicu i gotovo mogla čuti rikavce u glavi kao u crtiću. Nakon nekog vremena zaposjela me neka polu-kvalitetna ideja, ali prsti su odbili suradnju. Naposljetku sam, hohoćući se poput malenog djeteta i umočena u sram, ugasila kompjutor.

Sa druge strane sam uvjerena kako ni mnogi drugi pisci nisu kadri posvetiti se krvavim i psihološki izvrnutim temama kakve meni djeluju prirodno. Naposljetku mogu zaključiti da, iako nisam sposobna pisati sve što sadrži slova, možda i nisam izgubljen slučaj.