Podne je. Sparno je. Cvrčanje je zaglušujuće. Uvala je prazna. Nije prazna, ja sam prazan. Ja sam starac. Sa svojih trideset pet star sam tisuću godina. Star i sam. Usamljen, ogorčen, izgubljen. A ljeto je. Vrijeme kada se svuda čuju djeca, oni uzbuđeno sretni klici bezbrižnosti, prihvaćanja, prijateljstva. Zašto ja nisam imao to, kako mi se dogodilo da nisam imao s kim klicati ljetu. Zašto? A bio sam dobro dijete, bio sam pametan, bio sam Kako nisam imao ekipu za urlikanje? Zašto me netko kaznio oduzevši mi ta ljeta? Zašto sam uvijek sjedio sam? Kako me nitko od vršnjaka nije primijetio? Ili ako jesu zašto se nisu igrali sa mnom? Ljeto je. Miriše na djetinjstvo. Miriše na majčin zagrljaj. Da li me je ona voljela previše pa zato nisam imao veliko društvo drugih oko mene? Je li ona bila dovoljna da zamjeni sve?
Njen zagrljaj je najmirnije mjesto na svijetu, najdivnije. Ljeti kad joj kosa miriše na more i sunce. A sad je nema. Nemam više ljetnih zagrljaja, nemam poljubaca. Nemam oslonca.
Treba li mi oslonac? Jesam li ostao vječno nezreo? Nesamostalan? Što to uopće znači?
Samostalnost. Imam odličan posao kojeg prezirem, ugled kojeg ne razumijem, dva propala braka koja me nisu ništa o ženama ni o odnosima naučila, osim činjenice da smo svi sami i samoživi. Imam stan, imam auto, putujem, čitam, perem zube. Samostalan sam. A izgubljen. U moru. Ne želim biti ljuštura, želim biti dupin. Lupati repom po svemu u znak protesta na nejednake prilike i nesigurne talente. Želim roniti kroz buku praznih pogleda i hladnih srdaca bez da me dotaknu. Želim da me more iscijedi od ovog jada nemoći koju osjećam, da mi da strujnu snagu svojih valova, da me izokrene do vrtoglavice, da zaboravim sve što ne znam i da učim iz početka.
Zaljubit ću se. Ovaj put u sebe. Ovo ljeto.
Pobjednička priča u natječaju Farmacia nagrađuje
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.