Nada Vučičić | Abeceda uspomena

A  - anđeli

Majka ju je dovela iz grada vlakom. Onda su od stanice dugo hodale
poljima do bakine kuće.
Ostat ćeš – govorila je majka.
I ostala je.
Drugi dan je prestala plakati. Treći je vidjela anđela, ležeći u bakinu zagrljaju, slušajući priču o vilama.
Na kraju ljeta, pred sam početak škole, majka je došla po nju.
Plakala je, htjela je ostati s bakom. Ići u seosku školu. Gledati vinograde i polja obrubljena brdašcima u dalji


B – bogatstvo

Opet si se navukla knjiga – drskošću kćeri dobacuje Barbara.
Kriva je tvoja prabaka Mara kćeri. I ljeto kada sam  slušala njene priče.
Ona nije znala ni čitati ni pisati.

C – citati

Sakupljala ih je kao cvijeće. Udisala poput zraka. Živjela ih. Hranila se mudrošću autora. Ponavljala ih u svakoj prilici.
Zapisivala je i svoja razmišljanja.

Č -  čudo

Čudo da je izvukao živu glavu – tata je pričao majci.
Šta je to? - upitala je
Koje? – rekao je (obožavala je tatin glas).
Pa, čudo...
Majka je pogledala tatu pogledom „ja ću“
Poslije ću ti objasniti. Pusti nas sad.
Tata je šutio.
Otišla je u svoju sobu i zamišljala bakin zagrljaj.

Ć -  ćuk

Mjesečeva ptica – rekla je baka. Noću budi ljude. Poziva ih da pogledaju tamu. Osluhnu tišinu.
Noć je živa kao i dan. Noću se kreću i love mnoge životinje. Vile plešu kolo. Vjetar pjeva drugačije. Noću čuješ kako cvijeće raste.

D – dijete

Malena tijela što rastu prema nebu.  Pratila je taj rast.)
Oči koje piju svijetlo i tamu.
Vrijeme kojim su označeni.
Bogatstvo s kojim se ne može ništa usporediti.

DŽ – džepovi

U njih bi spremala školjke koje je more odbacilo.
Isprva se pitala „zašto“ Odrastajući, otkrila je. Odbacivanje.
I to da srce ima džepove.

Đ- đurđica

Cvijet.
 Ime njene prijateljice.
Dani djevojaštva. Njih dvije, sjajnih očiju. U istim haljinama (smijali su im se).
Nisu razumjeli (bliskost).

E -  energija

Poželjela je utičnicu za ljude. Uguraš kažiprst u priključak i napuniš
tijelo energijom. Za dušu je postojala posebna utičnica. Znala je i gdje se nalazi. I put koji vodi do nje. Nedostajala joj je  hrabrost.

F- film

Uspomene su film. Gledaš ga po sobama. U vlakovima, dok putuješ sam. Na hodnicima bolnica. Film ide, želio ti ili ne.

G – glazba

Izlaz iz potonuća. Vrata duše. Ljutnja bogova. Adagio srca.
Uz nju je sanjala neotkrivene daljine.

H – hrabrost

Ne odustati.
Odustajala je.
Mimoilazila sebe. Smijala se Servantesu. Mahala zamišljenim krilima. Slagala korake. Domino kocke. Crno-bijelo... Igrala je dalje.

I – iluzija


Konop koji sam sebi dodaješ za spas. Kad te uzavrelo more odvlači od kopna. Kada gubiš sebe.

-    Iluzija je san – rekao je
     -    San je ljepota. Zaštićenost. Sam život. Ima ružnih i lijepih snova, zar ne?- pitala je

J – Jabučan

Sladak. Kiseo. Nalik mnogočemu. Bezvremenski.
Takav je život – rekla je majka.
Ne slušaj je – savjetovao je Goran.
Poslije je brat priznao da je majka imala pravo.

K – kuhača

Lijevo, uz rub. Desno polagano. U ustima. Nedostatno slano. Slatko
Nešto nedostaje? On bi to ovako. Oni slađe.
Gosti dolaze.
Odlaze sa smiješkom. Tanjuri, posude...
Kuhača i ona u divljem plesu. Uvijek. Bez poštede.

L – lakoća

Ples koji voliš. Zagrljaj koji ostavlja tetovažu na koži.
Kad noćzaboravi prijeći u jutro.

LJ – Ljubav

Biser koji ne možeš kupiti. Otvaraš školjke s nadom kako će ti se posrećiti. Tješiš se lažnima, kupljenim na buvljaku. Bižuterijom koju odbacuješ. Pukne a da nisi ni primijetio. Svejedno ti je. Koračaš dalje.

M – majka

Imenica koju koristiš u boli. I sreći. U razgovoru s prijateljima. Noću i danju. U svim pričama koje pričaš.
Ispituješ.
Gdje je početak?
Gdje je kraj?

N – naručje

Samilost ruku. Vatra srca. Sklonište bola.
-    Isplači dušo sve – voljela je tatin glas.
-    Kog vraga plačeš? Neće ti, osim sline,  ništa donijeti – majčin je bio kao mač.
-    Cvildreto... - rugao se brat.

I On...

NJ – nježan

Dodir. Pogled. Riječ. Glas. Cvijeće za vrt uspomena. Hrana bez kuhače.
Ona je kuhala juhu, blitvu, krumpir, meso...

O -  odustajanje

-    Odustani, ne možeš promijeniti ništa.
-    Je li to „život? – upitala je.
Majka ju je pogledala onim – pusti me zar ne vidiš da radim - pogledom i nastavila šivati. Tate nije bilo u blizini.
Nije se mogla sjetiti je li joj majka otkrila Servantesa.

P – pobuna

Pamti li se trenutak koji iznjedri pobunu?
Poslijepodne je plakala. Jedno obično poslijepodne. Jednog travnja dok je mirisao jasmin.
 - Dođi... - pozvala je plavokosu. I rastvorila ruke.
Ono smo što JESMO.

R – ranjen

Kao ptica. Pretvaraš se da si mrtav. Uspiješ li prevariti druge ako posudiš osmijeh?
Smijeh ti je dalek.

S – snaga

Oteti se i zakoračiti?
Može li se birati kakav si vjetar? Rođen si s kodom, tvrdi horoskop.
Tvrdi i da si bjegunac. 
   
Š -  šišmiš

 Milka je bila majčina prijateljica.

-    Na vrata razapneš živog šišmiša. Kada ti On prođe kroz njih, tvoj je zauvijek. Vječna ljubav.

-    Napravila si to za Kseniju? – majka će.

Plakala je za živim razapetim šišmišom. Provjeravala Milkina vrata.
Nije ga vidjela.

Kseniju i Marka, s djecom, jeste. Tri godine poslije.

T – tajna

-Zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju – pjevušila je Nataša.

Glas se zakačio kao krpelj i sisao joj krv.
-    Ako se trudiš da nemaš tajni jesi li dobar? – pitala je majku.
-    Iskren, pošten, savjestan... nabrajala je majka.Bojala se tajni.

U – ubojstvo

Voljeli su krimiće. Nadmetali se u otkrivanju ubojice.
-    Gdje mi je – vikao je
-    Ne znam, vjeruj mi – odgovarala bi zajapurena.
Majka bi je pogledala hladno pa bi vratila bratu roman.
Majka je obožavala brata.
Ona je zamišljala trenutak kada će pogled obožavanja pripadati njoj.

V – voljeti

Kako se voli ? Gdje je mjesto koje moraš otvoriti da bi volio? - pitala je baku.

Naučila je. Kasnije.
I da je „obožavati“ stepenica iznad voljeti. Mjesto koje treba otvoriti nije otkrila. Najčešće bi otkrila kako se ta vrata otvaraju bez naše volje. Još ih je tražila uporno.

Z – zahvalnost

Nezahvalni ste djeco – rekao je njen učitelj tiho... Sijed, blijeda lica, tužnih plavih očiju.
Nije vikao. Blagošću je dodirnuo ono „nešto“ u njoj. Nastavila je, na svom putu kroz život, zahvaljivati. Za svaki trenutak, bio dobar ili loš. Sve što se događa, što nas prati, sve je zapravo tu da nas nečemu pouči. Učila je, pokušavala doprijeti i do drugih.
Sijedog, blijedog  učitelja pamtila je s radošću. I zahvaljivala što je bio njen učitelj.

Ž – život

Čudo. Nepoznanica.  Udah i izdah. Slamka i stablo.
Ma što govorila baka, majka, Goran, Đurđica, učitelj, učitelji...
Voljela je brdašca koja su čuvala bakino selo.
Uspomene koje su kao film tekle u nizu. Nadu što je treperila poput voštanice kolajući tijelom. I održavala život.