Dragan Miščević | Bako, dobro smo

Draga bako, mi smo živi i zdravi koje i tebi želimo, kaže majka, a evo kako je kod nas.

Dolje u usjeklini između dva brda je naša bašča. Majka je uranila i s motikom na ramenu otišla kopati i saditi kojekakvo sjemenje čim je pomuzla kravu i napojila i nju i malog desetak dana starog vrtirepa što luta štalom između kobila i krave, a oni ga znatiželjno motre i zaštitnički paze. To je razdragani povjetarac novorođenog života. Mali telić zabunom pokušava pronaći sisu i kod kobila, a one ga lagano odgurnu.

Majka okopava gredicu, usitnjava zemlju za sjetvu sjemenja, a već su na nekim gredicama provirili tanki prutići luka.

Bašču smo uzorali još u veljači. Bilo vrijeme baš za oranje. Čim je tajko uzorao bašču, dovezao je brnače i brnao oranicu, a čič Branko se raskrečio na obadvije željezne drljače i ekvilibrirajući poput najvještijeg akrobata na njima svojom težinom ih pritiskao da oštri klinovi što dublje utonu u zemlju i da je usitnjavaju za buduću sjetvu.

Zemlja je sada već suha i rahla, spremna za novo rađanje, a majka je još jednom usitnjava pa će posijati crveno sjeme, salatu…, a onda će joj naša draga bašča darivati svakovrsne korove pa će biti mukotrpnog plijevljenja i okopavanja gredica. Uskoro će iz potoka doći i njezina stara znanica i druga -  bjelouška koja će se sklupčati negdje na gredici i neće se pomaknuti s gredice dok ju majka ne pogura motikom malo dalje, na drugu gredicu.

Tajko je još u siječnju posjekao živicu uz naš sokak koji vodi preko Kolišta čak do Sisveta, i dalje kroz šumu, a sada je već otišao s konjima orati Korovinu, novu njivu, a ako vrijeme dozvoli i ako se još ne okiša, jer ponekad nemilice pljušti danima kao ljuta godina, mogao bi uskoro započeti i sjetvu zobi, kukuruza, graorice i suncokreta u našem Prkosu, Stublači, Bjeljavini i Popovači, a valjalo bi u Đolovima potkresati stare vrbe što su se naredale kao porub na haljini oko rubova naših livada te ih ograđuju od Mokrog polja, ali tamo se voda još nije ni povukla. Tajko je već ostima ulovio dva šarana. Dobre komade od pet-šest kila. Jednog smo dali starom kum Niki jer je on već odavno prestao ići u krivolov, sada mu se natovarila već devedeseta godina. Nešto je oslabio otkada je pao s kruške žetvenjače dok je kresao grane i odstranjivao vodopije. Donese tajko koji put šarana jer se sada baš mrijeste u Mokrom polju, ono je odušak za višak savske vode, a nekad dođe mokrih gaća pa mu se smijemo a on ti bude ljut ko puška. Psuje Milu koji uvijek gaca poput slona pa poplaši sve ribe.

Vele i da je baba Divić, Antina mater, donijela iz Stare Branjevine pun sepet gljiva panjevača, što rastu na jasenovim i hrastovim panjevima na rubu šume, ali slabo tko vjeruje u te priče jer je voda preplavila i šumu, a ono malo gljiva što  proviri iz vlažnih panjeva pojedu divlje svinje, a  neki već tjeraju svoje svinje u Toranjak na ispašu i mljackanje po vodi. Jedu ti one sve živo.

Živi nam dugo.