ŠOPING ili SHOPPING
Volim sjaj i šarenilo velikih, prostranih, mirisnih supermarketa, hipermarketa i super hipermarketa. Radujem se pipanju, okretanju, ogledanju lijepih kutija od kartona, plastike, kovine, stakla… Zabavljam se čitajući deklaracije, tražeći nadnevke punjenja ili proizvodnje, sastojke pojedinih namirnica…Opuštam se dodirujući sve te šarene stvarčice, premještajući ih s polica u kolica.
Shopping je moja ovisnost. Kupnja - bolest. Groznica potrošačkog mentaliteta. Ako ne mogu zadovoljiti potrebe koje u mojoj duši rađaju svi mogući promidžbeni obični i jumbo plakati, TV-spotovi, novinski članci, natpisi na kapama i gaćicama sportskih uspješnika, prekrasni novinski oglasi u sjaju duginih boja – osjećam se jadno.
A to mi opet govori da sam posve normalna osoba s početka dvadeset i prvog stoljeća. Jer, kažu stručnjaci, sjeverna zemaljska polutka je odavno ogrezla u epidemiji potrošačke groznice. Golem dio one druge polulopte, ispod ekvatora, nema takvih problema. Ljudi tamo nisu gladni kupnje – nego kruha.
Premda sam, dakle, globalno frustrirana i liječim se kupnjom, posebno sam nesretna, na sasvim domaći način, ako moja susjeda Marica uspije isprobati neki novi proizvod prije mene. Iako znam da se neki novi proizvodi kupuju baš zato da bi se isprobali, i na toj udarnoj, pokusnoj dozi i te kako zaradilo, ja, eto, ne mogu odoljeti toj napasti. Recimo, za subotnju kavicu u osam s Maricom, onako u kućnim haljinama i s viklerima u kosi, prije nadmudrivanja s kumicama i zavođenja kumeka na placu, obvezno se jedna od nas potrudi nabaviti kakve fine stvarčice, po mogućnosti nove i lude. Kao na primjer, čokoladu s tikvicama i mrkvom, ili bombonijeru prepunu čokoladnih perla s laticama cvijeća. U lođi otvorimo prelijepu kutiju, a leptiri nam dolijeću sa svih strana.
Tako mi iskušavamo nove proizvode, dijelimo naša iskustva s manje sretnim susjedama, koje zbog svojih kućnih ljubimaca ne mogu kupovati sve što žele.
Opsjednutost kupnjom je zapravo skup sport. Osim što donosi zavist i jal prijatelja i poznanica, poprilično stanji novčanik. Pa se onda zbog strasti kupnje treba nečega i odricati. A odricati se znači manje trošiti, manje trošiti znači manje kupovati.
Bez obzira na Maricu i zavidne poglede sretno udatih žena u našoj zgradi, ja se jako želim osloboditi svoga robovanja kupovanju. Za sada sam svoje kreditne kartice, koje doslovno jesu viza za kredit – čitaj minus – prepolovila na sjeverni i južni pol. Čekove više i ne tražim. Sigurna sam da ih ne bi mogla ni dobiti. Ni za kakvu bajaderu.
Unatoč tome ja i dalje provodim svoje slobodno vrijeme u supermarketima, pipkam i njuškam krasne nove stvarčice, zavodljive i praktične. Brižljivo odvagnem najkvalitetniji i najzgodniji proizvod i stavim ga u kolica. I tako redom, od slastica do svaštica, od domaćih do uvoznih drangulija…I ne kradem, da se razumijemo. Ne krivotvorim novčanice i nemam kućnog ljubimca sa sumnjivim poslovnim transakcijama. Pa kako onda?
Tako. Kako nisam nikomu obećala da ću čuvati svoju tajnu, reći ću vam. Gurajući kolica pažljivo ispred sebe... Zašto pažljivo? Pa da nekoga ne ozlijedim, zaboga! Dakle, gurajući kolica pažljivo ispred sebe, u koja sam još smjestila i košaricu, uredno slažem sve one artikle i predmete koje doista želim kupiti, stoga što su lijepi, potrebni ili ih želim darovati. Kada su kolica pretrpana, onda neke nužne stvarčice stavim u košaricu koju pažljivo smještam uvijek na vrh svih tih radosti.
Na blagajni “do deset proizvoda” najkraći je red. Kolica obično zaboravim u nekom zabačenom kutu, košaricu odnesem do blagajne i galantno se odšetam na svjež zrak, sretna što sam, eto, toliko mnogo kupovala.
Naposljetku, tko je rekao da je zabranjeno pipkati i mirisati stvari u dućanu? Nigdje ne piše ni da je zabranjeno provozati ih između polica…
Volim sjaj i šarenilo velikih, prostranih, mirisnih supermarketa, hipermarketa i super hipermarketa. Radujem se pipanju, okretanju, ogledanju lijepih kutija od kartona, plastike, kovine, stakla… Zabavljam se čitajući deklaracije, tražeći nadnevke punjenja ili proizvodnje, sastojke pojedinih namirnica…Opuštam se dodirujući sve te šarene stvarčice, premještajući ih s polica u kolica.
Shopping je moja ovisnost. Kupnja - bolest. Groznica potrošačkog mentaliteta. Ako ne mogu zadovoljiti potrebe koje u mojoj duši rađaju svi mogući promidžbeni obični i jumbo plakati, TV-spotovi, novinski članci, natpisi na kapama i gaćicama sportskih uspješnika, prekrasni novinski oglasi u sjaju duginih boja – osjećam se jadno.
A to mi opet govori da sam posve normalna osoba s početka dvadeset i prvog stoljeća. Jer, kažu stručnjaci, sjeverna zemaljska polutka je odavno ogrezla u epidemiji potrošačke groznice. Golem dio one druge polulopte, ispod ekvatora, nema takvih problema. Ljudi tamo nisu gladni kupnje – nego kruha.
Premda sam, dakle, globalno frustrirana i liječim se kupnjom, posebno sam nesretna, na sasvim domaći način, ako moja susjeda Marica uspije isprobati neki novi proizvod prije mene. Iako znam da se neki novi proizvodi kupuju baš zato da bi se isprobali, i na toj udarnoj, pokusnoj dozi i te kako zaradilo, ja, eto, ne mogu odoljeti toj napasti. Recimo, za subotnju kavicu u osam s Maricom, onako u kućnim haljinama i s viklerima u kosi, prije nadmudrivanja s kumicama i zavođenja kumeka na placu, obvezno se jedna od nas potrudi nabaviti kakve fine stvarčice, po mogućnosti nove i lude. Kao na primjer, čokoladu s tikvicama i mrkvom, ili bombonijeru prepunu čokoladnih perla s laticama cvijeća. U lođi otvorimo prelijepu kutiju, a leptiri nam dolijeću sa svih strana.
Tako mi iskušavamo nove proizvode, dijelimo naša iskustva s manje sretnim susjedama, koje zbog svojih kućnih ljubimaca ne mogu kupovati sve što žele.
Opsjednutost kupnjom je zapravo skup sport. Osim što donosi zavist i jal prijatelja i poznanica, poprilično stanji novčanik. Pa se onda zbog strasti kupnje treba nečega i odricati. A odricati se znači manje trošiti, manje trošiti znači manje kupovati.
Bez obzira na Maricu i zavidne poglede sretno udatih žena u našoj zgradi, ja se jako želim osloboditi svoga robovanja kupovanju. Za sada sam svoje kreditne kartice, koje doslovno jesu viza za kredit – čitaj minus – prepolovila na sjeverni i južni pol. Čekove više i ne tražim. Sigurna sam da ih ne bi mogla ni dobiti. Ni za kakvu bajaderu.
Unatoč tome ja i dalje provodim svoje slobodno vrijeme u supermarketima, pipkam i njuškam krasne nove stvarčice, zavodljive i praktične. Brižljivo odvagnem najkvalitetniji i najzgodniji proizvod i stavim ga u kolica. I tako redom, od slastica do svaštica, od domaćih do uvoznih drangulija…I ne kradem, da se razumijemo. Ne krivotvorim novčanice i nemam kućnog ljubimca sa sumnjivim poslovnim transakcijama. Pa kako onda?
Tako. Kako nisam nikomu obećala da ću čuvati svoju tajnu, reći ću vam. Gurajući kolica pažljivo ispred sebe... Zašto pažljivo? Pa da nekoga ne ozlijedim, zaboga! Dakle, gurajući kolica pažljivo ispred sebe, u koja sam još smjestila i košaricu, uredno slažem sve one artikle i predmete koje doista želim kupiti, stoga što su lijepi, potrebni ili ih želim darovati. Kada su kolica pretrpana, onda neke nužne stvarčice stavim u košaricu koju pažljivo smještam uvijek na vrh svih tih radosti.
Na blagajni “do deset proizvoda” najkraći je red. Kolica obično zaboravim u nekom zabačenom kutu, košaricu odnesem do blagajne i galantno se odšetam na svjež zrak, sretna što sam, eto, toliko mnogo kupovala.
Naposljetku, tko je rekao da je zabranjeno pipkati i mirisati stvari u dućanu? Nigdje ne piše ni da je zabranjeno provozati ih između polica…
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.