Netko je postavio pitanje koja od 5 nam je favorit u onom izboru za najbolji roman. Pa sam se glupava kakva jesam odlučila pročitati ih da vidim koja bi bila moj favorit. To inače ne radim, ali eto - prva od pet pročitana. I to baš ovaj neveliki postegzistencijalistički (ako to postoji) romančić o suvremenom društvu u kojem je potrebna totalna izolacija od ljudi i svijeta oko sebe, a ne bi li se pronašlo sebe. Kontate? Ne? No dobro.
Glavni i gotovo jedini lik romana je neimenovani tip koji je dao/dobio otkaz na mjesto PRa u jednoj izdavačkoj kući, odnosno muzeju s obzirom da je zahvaljujući vlastitoj inertnosti i zasićenosti ispraznostima života koji je živio napravio određeni propust. I sav zasićen i isprazan, ko kec na jedanaest mu dolazi slučajan susret s žrtvama kornatske tragedije svježe dovezenima na traumu slijedom čega on odluči napraviti neke odmake te se spakuje i odlazi na jadranski otočić u gotovo potpunu izolaciju kako bi tamo u napuštenoj karauli motrio na eventualne požare i dojavljivao lokalnim vatrogascima.
Na karauli i toj svojevrsnoj straži se vraća na određeni način svojim korijenima putem prirode i životinja te stječe više saznanja o ljudima i samom sebi tako, na daljinu, kroz durbin kojim motri na eventualne požare i slučajne susrete s nabasalim turistima, nego što je mogao steći živeći i radeći posao koji je radio u centru lijepe nam naše među tom tzv. intelektualnom i kulturnom jel elitom. Za to mu treba ravno 90 dana. Svih njegovih 40+ godina analizirano i sublimirano u ovih 90 dana izolacije.
Dakle, recimo zanimljiv i lijepo napisan romančić. Vidi se da je autor prije svega pjesnik jer su mu rečenice baš na granici te neke poetike i to mi je najjača stvar u romanu. Ali ništa spektakularno iz moje perspektive. Bilo mi zanimljivo da sam kao laik ubola baš one rečenice koje je većina ozbiljnijih kritičara isto izdvajala u svojim osvrtima na roman - "Tražio sam prazninu uma, umor tijela, mir srca. Previše." (tako nekako)
I što više razmišljam o tome, sve više mi se čini da je ispravna moja teorija kako je većini one gore spomenute intelektualne i kulturne elite nužno neophodan direktan kontakt s normalnim, "malim" ljudima, a kako bi se mogli podsjetiti na to što život stvarno jeste. Preporučam im cjelodnevni posjet lokalnim birtijama i osluškivanje pulsa ljudi koji nemaju apsolutno nikakvu mogućnost povući se na 12 sati u izolaciju, a kamoli na 90 dana; koji nemaju mogućnost naplate svog nekog redovnog rada duže od 90 dana i koji ne da ne znaju već zaboravljaju što je to godišnji, bolovanje, a o nekim bonusima da ni ne pričamo. I koji svejedno žive te neke svoje nenormalno normalne živote, a čak i dugoročne veze održavaju, zamislite.
Uglavnom, preporuka. Al onako. Lijepo piše. Možda dobije nagradu jer je to nešto što će se onim spomenutima svidjeti. Kritika modernog društva, a lijepo napisana... di ćeš više...
~ Mirsada Madžarević
Glavni i gotovo jedini lik romana je neimenovani tip koji je dao/dobio otkaz na mjesto PRa u jednoj izdavačkoj kući, odnosno muzeju s obzirom da je zahvaljujući vlastitoj inertnosti i zasićenosti ispraznostima života koji je živio napravio određeni propust. I sav zasićen i isprazan, ko kec na jedanaest mu dolazi slučajan susret s žrtvama kornatske tragedije svježe dovezenima na traumu slijedom čega on odluči napraviti neke odmake te se spakuje i odlazi na jadranski otočić u gotovo potpunu izolaciju kako bi tamo u napuštenoj karauli motrio na eventualne požare i dojavljivao lokalnim vatrogascima.
Na karauli i toj svojevrsnoj straži se vraća na određeni način svojim korijenima putem prirode i životinja te stječe više saznanja o ljudima i samom sebi tako, na daljinu, kroz durbin kojim motri na eventualne požare i slučajne susrete s nabasalim turistima, nego što je mogao steći živeći i radeći posao koji je radio u centru lijepe nam naše među tom tzv. intelektualnom i kulturnom jel elitom. Za to mu treba ravno 90 dana. Svih njegovih 40+ godina analizirano i sublimirano u ovih 90 dana izolacije.
Dakle, recimo zanimljiv i lijepo napisan romančić. Vidi se da je autor prije svega pjesnik jer su mu rečenice baš na granici te neke poetike i to mi je najjača stvar u romanu. Ali ništa spektakularno iz moje perspektive. Bilo mi zanimljivo da sam kao laik ubola baš one rečenice koje je većina ozbiljnijih kritičara isto izdvajala u svojim osvrtima na roman - "Tražio sam prazninu uma, umor tijela, mir srca. Previše." (tako nekako)
I što više razmišljam o tome, sve više mi se čini da je ispravna moja teorija kako je većini one gore spomenute intelektualne i kulturne elite nužno neophodan direktan kontakt s normalnim, "malim" ljudima, a kako bi se mogli podsjetiti na to što život stvarno jeste. Preporučam im cjelodnevni posjet lokalnim birtijama i osluškivanje pulsa ljudi koji nemaju apsolutno nikakvu mogućnost povući se na 12 sati u izolaciju, a kamoli na 90 dana; koji nemaju mogućnost naplate svog nekog redovnog rada duže od 90 dana i koji ne da ne znaju već zaboravljaju što je to godišnji, bolovanje, a o nekim bonusima da ni ne pričamo. I koji svejedno žive te neke svoje nenormalno normalne živote, a čak i dugoročne veze održavaju, zamislite.
Uglavnom, preporuka. Al onako. Lijepo piše. Možda dobije nagradu jer je to nešto što će se onim spomenutima svidjeti. Kritika modernog društva, a lijepo napisana... di ćeš više...
~ Mirsada Madžarević
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.