A sada ću, za promjenu, postati oporo škrta.
Dijeliti više neću javno ni kradomice.
Kap zelenila ne dam, povrće svoga vrta,
Zrak ni izvorsku vodu ni zemlje za tri žlice.
Čak ni jabuku trulu, ni dunju pjegavicu
Neću dati da netko dijeli sa mnom u hladu.
Nema ulaza tajnih u moju nesanicu,
Niti gotovih misli, što se iz smočnice kradu.
Razloge smijehu ne dam , ne marim za suzu;
Maramicu ni rame, utjehu jednokratnu.
Ne nudim izlaz na more kroz Sirakuzu,
Niti hostiju bijelu na ispruženu dlanu.
Ne dam stih, zarez, slovo, a strofu ponajmanje.
Sve mi postaje jasno i dosadno do bola.
O prevrtljivu srcu neću podijeliti znanje,
Ali otpust mu dajem od postelje i stola.
Neka moj anđeo-čuvar cipelice obuva,
Pa traži među grmljem ljubavnu trninu plavu.
Ja bit ću škrta k'o Đavo, što griješne duše čuva,
I pomno pazit ću na se, da ne izgubim glavu.
~ Flora Green (B.J)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.