Kolumne

petak, 29. siječnja 2016.

Saša Mićković



USUD

I

Ćutljive smo senke, hladni stalaktiti,
srozani i nagi, dub nazubljen, šuplji.
Od porivnih misli, gladni, a presiti,
zalutali, stisli, svak` u svojoj duplji!

Zameo pepeo stope je života,
suze sprale miris obraza u grču.
Mesto oreola nad glavom porota,
sokovi mladosti u slupanom vrču!

Zaorali seme nade u povoju,
preostala samo gdegde je oplaza,
u roju smo ovom tek zuj u bezbroju,

vetrovi zavrište, a čun plitkog gaza.
Jutrom se već ovde uz plač jed izgrca,
nit paučinasta strah štrika sred srca!

II

Otiče padinom, čovek, neznakokud…
Tamo gde mir uzri - tu i početak sna!
Prekrštenih ruku, dozovu svoj usud,
beskrilni anđeli, sa danceta svog dna!

Bivstvovanjem svojim bili krajputaši,
i uz prvi razrez oštrice sekire,
žile lede, zamru, život se omaši,
zelen otrov podlo pod tkivo nadire!

Samo nam još duše sutonom titraju,
vek nam ovaj plodnost, izdanke okreše.
Svi dragi već gore, nebom belasaju,

mi čekamo, ćutke, da nas večnost steše.
Napuštamo svoje okvire strepeći,
uspavani, viru damo se lebdeći!



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.