USUD
I
Ćutljive smo
senke, hladni stalaktiti,
srozani i nagi,
dub nazubljen, šuplji.
Od porivnih misli,
gladni, a presiti,
zalutali, stisli,
svak` u svojoj duplji!
Zameo pepeo stope
je života,
suze sprale miris
obraza u grču.
Mesto oreola nad
glavom porota,
sokovi mladosti u
slupanom vrču!
Zaorali seme nade
u povoju,
preostala samo
gdegde je oplaza,
u roju smo ovom
tek zuj u bezbroju,
vetrovi zavrište,
a čun plitkog gaza.
Jutrom se već ovde
uz plač jed izgrca,
nit paučinasta
strah štrika sred srca!
II
Otiče padinom,
čovek, neznakokud…
Tamo gde mir uzri
- tu i početak sna!
Prekrštenih ruku,
dozovu svoj usud,
beskrilni anđeli,
sa danceta svog dna!
Bivstvovanjem
svojim bili krajputaši,
i uz prvi razrez
oštrice sekire,
žile lede, zamru,
život se omaši,
zelen otrov podlo
pod tkivo nadire!
Samo nam još duše
sutonom titraju,
vek nam ovaj
plodnost, izdanke okreše.
Svi dragi već
gore, nebom belasaju,
mi čekamo, ćutke,
da nas večnost steše.
Napuštamo svoje
okvire strepeći,
uspavani, viru
damo se lebdeći!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.