Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

nedjelja, 2. travnja 2023.

Slava Rosandić | Šalteruše


Predek neg prejdem nekšni posel obaviti z administracijo – navek me vlovi splašenost od dogočasnega čakanja i skešenih gospoja nalafranih vusnic i špičastih črlenih noftof - štere bodo v čudu zokretale z očmi jerbo pak nijesem pribavila se papere za tef „predmet“.

Nigdar se jošte ni pripetile da dojdeš na opčino, vu banku, vu bolnico, na šalterje raznih vrst i fela - a da tev čas obaviš kaj trebaš i lepo i lubezno se pospominaš ž gospami na šalteru - o tegobnemu problemu šterega več čudaj noč vrtiš vu glave.

Takef scenarij neš videl doklem god sramežlivo čkomiš!

Naveke te gospe nekaj cepidlače, spotikavleju, frkčejo i zdihavlejo: „Ali, znate, nedostaje vam ključni obrazac; nije vam kompletna papirologija; kuda ste navalili – pričekajte vani, ja nisam nadležna za taj vaš problemčić, ne znam tko vas je uopće uputio k meni?, ccc, zaboga!; ne ide to tako kako ste si vi zamislili, gospođo, draga; eh! vi uvijek pogriješite kat i sobu; ne vidim što uopće želite; niste se jasno izrazili u zahtjevu; morate podnijeti prijedlog/podnesak/zahtjevnicu/zamolbu…, pa, ovaj, to se uopće ne može podvući ni pod jedan članak koji je meni na raspolaganju; drugi put dođite pripremljeniji; obratite se kod moje kolegice u sobu XX – ah!, da, ona je sad na godišnjem a duga je na gablecu… baš ste potrefili vrijeme kad su kolege na terenu…“ i tak dale, i tak bliže…

subota, 1. travnja 2023.

Mirjana Kelić Babić | Uvijek


Uvijek ćemo biti željni 
brižnih ruku oca, majke.
I svih toplih zagrljaja,
pričanih uz dječje bajke.

Uvijek ma koliko stari,
srce će nam tugovati,
da se opet mladost ona
uz djetinjstvo milo vrati.

A kad vrijeme sve odnese,
pa i nas ko list sa grane.
Potomci će naši možda
uz sjećanja vratit dane.


Mirjana Kelic Babic / Toronto

Zorica Antulov | Kazaljka


nepomična

kazaljka starog se pomakla sata

okrenula vrijeme

iz sada u onda

zastala tamo u sjeni

crnike

na ljuljački drvenoj

ružmarin dvora

na brdu ponad morskog svoda

na livadi kraj starog broda

izvučenog na kraj


na putu prema vječnosti

moji su puti baš tamo stali

na putu što kazaljka ova ga piše

u jednoj prošloj

al jednoj vječnoj

i samo mojoj

pastorali

Mario Kovač | O ničemu


Zar nam trebaju putokazi

da bismo došli do ničega?

Mi smo goli zombiji

što gaze žabokrečine

osluškujući mahnito urlikanje

neznanih nam predaka.

Tamo, iza drevnih planina

naš je izgubljeni dom

i vatre na kojima se

nikad više nećemo ugrijati.

Svjetlost boli više od ičega

Zato smo si iskopali oči

i odrezali noge što putovati vole.

Sad smo sretni u očaju.



Gordana Kurtović | Enigma


Ove naše dane proljetno jutro budi
poljupcima sunca i modroga cvijeta.
Sićušna pčelica procvalu čašku ljubi.
Čista idila.Čarobna slika svijeta.

Fragilna stvarnost bilježi prizore teške
sa zlokobnim slutnjama mogućega kraja.
Misli mira ne daju.Nesta malog raja.
Prah može sve postati,radi jedne greške.

Kako,svijete, ukrotiti nervozni prst?
Jedno dugme stvara Apokalipsu,smrt.
Strašni izum ljudskog uma ne smije pasti!
Kako će djeca naša, i cvijeće rasti?

Živi nada.Slutnje se neće ostvariti.
Zlo neće,ne može nikad pobijediti.