Nermana Arnautovć | Ko tu koga?

         Sahranili smo ga prošle sedmice iako ga nismo vidjeli. Pozvali su nas iz bolnice, rekli da je umro i da može neko doći po njega u mrtvačnicu. Smjestili su ga u kovčeg koji nismo smjeli otvarati da se drugi ljudi ne bi zarazili. To mi je najteže palo jer sam ga željela posljednji put dodirnuti i poljubiti. Minja kaže da je tako i bolje jer ko zna kako izgleda nakon tako jake bolesti. Ovako ću se sjećati njegovog nasmijanog, vedrog lica i zelenih očiju. 

        Milan, naš sin, i ja otišli smo po njega i dovukli kući. U mrtvačnici su nas zadržali vrlo kratko – predstavili se, potpisali dokument o preuzimanju i kovčeg smjestili u auto. Ničije lice nismo vidjeli jer su svi nosili medicinske maske na licu i odijela od bijelog tila kako bi se zaštitili od virusa koji je trajao već godinu dana. Propisi su propisi, rekli su nam na izlazu. Nisu nas ni pozdravili.

       Kovčeg smo ostavili u podrumu. Ukopali smo ga sljedećeg dana samo radi formalnosti: bliža porodica je došla na nekoliko sati, niko ništa nije jeo, a pop je obavio kratak govor ispred crkve. U zemlju su ga stavila trojica ljudi. Prisutni su bili udaljeni dva metra od mjesta za ukop, ali i međusobno. Niko nije plakao osim mene, Minje i Milana. Ni nakon četiri dana nisam se mogla smiriti. Nekoliko sam puta pomišljala da otkopam grob, otvorim kovčeg i vidim ga iako znam da bi se Milan rasrdio. 

*

       I jutros mi je Minja došla u posjetu. Dolazila je svakog dana i donosila mi ručak. Sjedile smo, a ona je pričala kako joj je sin Niko razbio vazu koju je dobila za desetu godišnjicu braka. “Igrao se loptom i prevrnuo je”, rekla je sjetno. A onda je zazvonio telefon. Kada sam se javila, odmah sam prepoznala njegov glas i ostala skamenjena – dobio je otpusnicu iz bolnice i konačno može doći kući. Pokušala sam mu objasniti šta se sve desilo, ali on mi je rekao kako ne može dugo pričati jer ima samo tri minute za razgovor. Uspjela sam mu obećati da ćemo uskoro doći.

      Dok sam pričala s Tomicom, nisam primijetila da je Minja otišla. Naravno da sam ispričala i njoj i Milanu šta se desilo, ali mi nisu vjerovali. Dva dana sam ih ubjeđivala da sami pozovu bolnicu i provjere je li im otac živ. Medicinska sestra im je rekla da oni nisu nikad ni imali pacijenta Tomicu Preloga u odjeljenju za COVID te da više ne zovu jer će nas prijaviti policiji, što i nije bilo uvjerljivo – policija ne radi već tri mjeseca jer su svi uposlenici našeg kantona na kolektivnom bolovanju. 

Nermana Arnautović | Suša

 

Ovo nam je pričao djed. 

Bilo je vrelo ljeto 1973. Ljeto kakvo se nije zapamtilo u zadnjih deset godina. Seljani su se neprestano žalili na vrućinu. Očajni, s hodžom su učili kolektivnu molitvu ne bi li se umilili Bogu. Stariji su govorili da je suša zbog grijeha koje imamo, a mi smo hodali zamišljeni: koliko smo grješni ako kiša nije pala već mjesecima?

“Dobro smo još uvijek živi”, govorili smo.

Već u proljeće sijali smo jagode. Selo je bilo poznato po tome i kad bi sazrele, vozili smo ih u grad i prodavali. Skoro sve porodice imale su stalne kupce i uvijek su sve prodavale. Ali ove godine to nije bilo tako. Jagode je prvo sunce spržilo – listovi su se žutjeli, a svaka rumen ploda pretvarala se u tamnu crven koja joj je davala kiseli okus. Znali smo da takve jagode ne možemo nositi na pijacu u grad. 

Ni naš hodža ni njihov svećenik nisu pomagali. Jednog dana zajedno smo se molili Bogu: hodža i svećenik bili su na vrhu brda iznad sela, okrenuti prema sjeveru, hodža s ispruženim dlanovima prema nebu i tespihom preko zglobova, a svećenik pognute glave s brojanicom u rukama. Iza njih stajali smo mi, seljani. Od nas je dopiralo izmiješano “amin” i “amen”. Dok smo mi strahovali za naše porodice jer smo zimu preživljavali zahvaljujući novcu od prodaje jagoda, djeca su trčkala oko nas, vesela.

Za deset dana, kad je već prestala svaka nada za njom, kiša je pala. Padala je danima. Da voda nije nosila naše trule jagode i njihovo žuto lišće svuda po selu, pomislio bih da je Bog uslišao naše molitve. Ovako sam ostao uvjeren da se nismo znali ni moliti na pravi način.