Bilo je vrelo ljeto 1973. Ljeto kakvo se nije zapamtilo u zadnjih deset godina. Seljani su se neprestano žalili na vrućinu. Očajni, s hodžom su učili kolektivnu molitvu ne bi li se umilili Bogu. Stariji su govorili da je suša zbog grijeha koje imamo, a mi smo hodali zamišljeni: koliko smo grješni ako kiša nije pala već mjesecima?
“Dobro smo još uvijek živi”, govorili smo.
Već u proljeće sijali smo jagode. Selo je bilo poznato po tome i kad bi sazrele, vozili smo ih u grad i prodavali. Skoro sve porodice imale su stalne kupce i uvijek su sve prodavale. Ali ove godine to nije bilo tako. Jagode je prvo sunce spržilo – listovi su se žutjeli, a svaka rumen ploda pretvarala se u tamnu crven koja joj je davala kiseli okus. Znali smo da takve jagode ne možemo nositi na pijacu u grad.
Ni naš hodža ni njihov svećenik nisu pomagali. Jednog dana zajedno smo se molili Bogu: hodža i svećenik bili su na vrhu brda iznad sela, okrenuti prema sjeveru, hodža s ispruženim dlanovima prema nebu i tespihom preko zglobova, a svećenik pognute glave s brojanicom u rukama. Iza njih stajali smo mi, seljani. Od nas je dopiralo izmiješano “amin” i “amen”. Dok smo mi strahovali za naše porodice jer smo zimu preživljavali zahvaljujući novcu od prodaje jagoda, djeca su trčkala oko nas, vesela.
Za deset dana, kad je već prestala svaka nada za njom, kiša je pala. Padala je danima. Da voda nije nosila naše trule jagode i njihovo žuto lišće svuda po selu, pomislio bih da je Bog uslišao naše molitve. Ovako sam ostao uvjeren da se nismo znali ni moliti na pravi način.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.