Mario Vekić | Potraga života

Tražio sam sebe
U zemljama tuđim,
U svijetu dalekom.
Tražio sam sebe
U društvu bučnom
I osami tihoj.
Tražio sam sebe
U filmu, knjizi i pjesmi.
Tražio sam sebe u tebi,
Tražio sam sebe u svima.
Umorivši se od svega,
S traženjem sam stao.
I napokon, u sebi pronašao sebe.

Mario Vekić | Ti, koja možda postojiš negdje

 

Ti si moj ideal.
Ti, koja mi dodirom pričaš.
Ti, koja usnama slušaš što usnama kazujem.
Ti, vanjštinom hladna.
Ti, vatro iznutra.
Ti, ponosna i plaha.
Ti, koja drhtiš.
Ti, pred kojom drhtim.
Ti, pred kojom se ljepota svoje ljepote stidi.
Ti, pred kojom sam i nježan i grub.
Ti, pred kojom sam i snažan i slab.
Ti, koju sam zagrlio rukom.
Ti, koju sam obgrlio pogledom.
Ti, koju sam prigrlio srcem.
Ti, djevojko moja, ženo, starice moja.
Ti, do smrti.
Ti, i u smrti moja.
Ti, koja ne postojiš.
Ti, koju sam stvorio ja.
Ti si moj ideal.
Ti, utopijo moja.

Mario Vekić | San života

 

Kada umrem,
(Ali nadam se da skoro neću),
Tad bih, bar još jednom,
Životnu užgao si svijeću.

Bezbrižno i sretno
Ja bih bio dijete,
I za igru spremno
Dok nedaće prijete.

Ponovno bih oca zagrlio čvrsto,
A majku nježnije i meko.
Za sve dane njihovih života
Hvala bi im rek'o.

Prijatelje zaboravio ne bih,
O nebeskim bogovima
Pričao bih njima
I o vinu što se lije, a ravno je bogovima.

Za dragu ne bi riječi bilo,
Gledao bih njeno savršeno tijelo,
Zaplesali bi salsu
Bože, kako bi joj samo pristajalo bijelo.

I kad bi vosak već na stolu bio,
Kad bi naglo skratio se dan,
Mijenjao ja ne bih ništa,
Proživio sam san. I kad opet umrem,

Otić' sretan ja ću lako.
A samo jedno želim da se pamti:
Nitko nije plak'o.

Mario Vekić | Smiraj

Dolazi li kraj

Ovom tužnom filmu?

Bože,

Radnja uvijek ista, sve to dobro znam

Al' mi reci kad.

Senzibilnost duše,

Malaksalost tijela,

Rajski vjetar puše

Te me diže cijela.

Idem, ne vraćam se nikad.

Mario Vekić | Mladost

Poletni mladi paun se moćno predstavlja. Gordo raširivši svoju paletu boja dodvorava se svijetu. Svjestan snage, nadmeno pokazuje raskoš i ljepotu, ne sluteći da iz prikrajka vreba divlja zvijer, život.

Jednostavnim koracima, postepenim približavanjem, za treptaj oka, mladost je progutana.

Prije no što je uspjela do kraja pokazati sav potencijal, prije no što je uspjela do kraja razviti svoju lepezu mogućnosti.

Zadovoljivši prirodni nagon, okrutna zvijer zvana život je ispljunula kosti, ostatke prožvakane mladosti.

Spojene, u životnom filmu fantastike, te kosti stvoriše čvrsti okvir budućnosti.