Mario Vekić | San života

 

Kada umrem,
(Ali nadam se da skoro neću),
Tad bih, bar još jednom,
Životnu užgao si svijeću.

Bezbrižno i sretno
Ja bih bio dijete,
I za igru spremno
Dok nedaće prijete.

Ponovno bih oca zagrlio čvrsto,
A majku nježnije i meko.
Za sve dane njihovih života
Hvala bi im rek'o.

Prijatelje zaboravio ne bih,
O nebeskim bogovima
Pričao bih njima
I o vinu što se lije, a ravno je bogovima.

Za dragu ne bi riječi bilo,
Gledao bih njeno savršeno tijelo,
Zaplesali bi salsu
Bože, kako bi joj samo pristajalo bijelo.

I kad bi vosak već na stolu bio,
Kad bi naglo skratio se dan,
Mijenjao ja ne bih ništa,
Proživio sam san. I kad opet umrem,

Otić' sretan ja ću lako.
A samo jedno želim da se pamti:
Nitko nije plak'o.