Ana Dudić | Raspeta na križu zbilje

Raspeta sam na križu

Umorne kamene stijene,

Pramenovi kose drhte na povjetarcu

Lagano poput lišća.

U svojoj utrobi nosim pticu

Što pjeva šapatom

Da se čuje šum  orgulja

Kroz porozne i šuplje stijene.

Šumske orgulje

Svakim trenom zvuče

Novom skladbom ugođenom prirodom.

Razapeta sam a ruke mi obavijene

Oko vlastite mene.

Ptica pjeva u mojoj utrobi šapatom.

Konji kradom prolaze kanjonom zbilje,

Srce mi kuca jačinom njihova topota

I zlatna griva im leluja 

Kao  pramenovi moje kose…

Neću zaplakati nad svojim raspelom,

Ptica pjeva u mojoj utrobi…

Ana Dudić | Zagrli mi dušu

Kad budem u tvojoj hladnoći zemljo

Duboko, duboko,

Da li će ponovno svitati dan

Da li će molitva na tvome poprsju  biti izrečena

Da li će zahvalno milovati tvoje tijelo

Da li će znati da sam ja baš tu

Ispod njihovih nogu

U tvojoj dubini  majko zemljo…

S tobom sam Bože,

Grliš mi dušu 

I ulazimo u svjetlosni snop

Usmjeren  u sva svjetovna lica

Da brišemo bore i suze

Da liječimo sve duše

Blagošću, nježnošću, toplinom…

Neka sva lica  sijaju

Ispunjena ljubavlju.

Usrećimo svijet.

Zagrli mi dušu Bože

I  sijmo ljubav, 

Promjenit ćemo svijet

I tko mari za ono tijelo

U tvojoj dubini

Majko zemljo…

Ana Dudić | Pustinja sam

Pustinja sam…

U srcu nebeski izazov,

Nevrijeme pljušti u utrobi,

Zdrobljeni kamen para u prsima,

Gutam pjesmu lastavica

I skrivam oblake što se prosipaju iz oka.

Prazna pustinja sam,

Kradem komadiće svemira,

Čekam pravu kišu 

Da ispere opekotine života.

Odsjaj zvijezda 

Ugasio se davno u mojim očima…

Prigrli me Bože

Bar večeras,

Dok munje paraju nebo,

Uljuljaj mi krajičak duše

I miluj me glasom utjehe…

Zdrobljeni kamen života još mi para  prsa.

Pustinja sam…

Samo je u srcu  nebeski izazov…

Filharmonija u dubini,

U dubini filharmonija…

Ana Dudić | Ja sam prostrla polja

Ja sam prostrla polja  

Da jeknu pod tvojim koracima,

Ja sam zalijevala cvijet

Da se rastvori  nebu kod tvoga dolaska…

Ovaj svijet je maska

Za nedozrele ruže

I izgubljene poglede,

Lica su blijeda

A naša prostranstva su rumena

Kao cvat trešnje, kao zrela jabuka…

Zakopala sam ruke u zemlju 

Da osjetim njezina strujanja,

Obojit ćemo blijedilo

Našom vatrom iz izvora strasti,

Iz zemljanih vibracija,

Iz otkucaja svemirskih impulsa…

Ja sam prostrla polja

Da ožive pod tvojim koracima,

Znam da ćeš naći izlaz iz mraka.

Obojit ćemo lice svijeta

Bojom naših obraza,

Rumenom bojom rascvjetanog cvijeta…

 

Ana Dudić | Sjeme života

Nosim svu tu zagasitost boja u očima…

Crni grozdovi rano zriju

Sjeme života nose u sebi...

Dodaj mi ih, stranče,

Crne grozdove života…

Pri svakom zalasku u sjene,

U pjegave sutone,

Tražim ulične svirače...

Ne volim suze u očima ptica

Niti dječji pogled 

Pun straha za sebe, za majku,

Za kruh koji vadi iz tuđih vrećica.

Misli mi potkradaju neobuzdane oluje,

Pustinjski pijesak zasljepljuje mi oči,

Zagasitost bola blijedi

Na ispucanim usnama, rukama…

Nemoj me zvati imenom, stranče,

Neću se okrenuti.

Hvala za grozdove života

Za svjetlost što nosiš u sebi.

Promijeni cipele,

Put je dug...

Svi prozori su zatvoreni

I ponovno peče vjetar u mojim očima, 

Ljubim osvit crvenih zora

Zato živim iznad oblaka

Ali pri svakom zalasku u sjene

Na kamenoj sam prašnjavoj  cesti 

Da nahranim ptice bez suza,

Da upijem  tugu mladoga svirača.

U šešir stavljam grozdove, 

Crne  grozdove umjesto kovanica,

Sjeme života...

Ana Dudić | Na prijemu u sjeni

 

Ti si igra, san,

svjetlost trenutka,

bunilo u meni...

I crvena boja moga laka

dobiva jači sjaj

tvojim očima gledana…

 

- Budi uigrana ikona,

razvratnica svemirska

budi korov i ruža -

rekao si…

- Budi pakao i raj,

budi oganj i led -

rekao si…

 

Moj svijet je mašta,

pusti me da sanjam…

 

Bludni dani

isplivaše iz tamnih bunara...

Neka nas nosi oluja 

i neka se smrznu kapi na mojim dlanovima…

 

Ja pijem tvoju ljupkost

na prijemu u sjeni

iz čaša bez dna...

Ja ljubim hladnu nijansu plavoga

u tvojim očima…

 

Ana Dudić | Za novo sutra

Ja sam samo grad 

U kojemu prezimiš,

Ja sam samo boja

U kojoj se utopiš, 

Ja sam oholi putnik 

U čijem zagrljaju zaspivaš,

Ja sam pjesnik 

U dvorcima srca,

Moji stihovi su i svjetlost i tama,

Ja nemam sutra.

Sigurnost je varljiva,

Zato počivaj na mojim rukama danas

Govorio si, 

Jer ja nemam obećanja, 

Ja nemam sutra…

Govorio si…

Govorio si o kasnim proljetnim kišama

O mrazovima koji ubijaju pupoljke sna

O crvenim zvijezdama u našim očima

O pjesmi nekih vojnika

O djetetu koje je ostalo ispod ruševina

O mučnom zapaljenom svemiru

Ali i o igrama u našim dušama.

 

Dok smo ispijali sunce žeđom pustinjaka

Cijedila sam sok iz zadnjih otkucaja srca

Da preživim trenutak,

Ostavljala sam dojam nehaja,

Pisali smo stihove na dlanovima

Razgovarali smo o romanu 'Osjećaj kraja'

Gledali smo se crvenim zvijezdama

U našim očima

U kojima je počivala molba

Za još jedno sutra…

Za još jedno sutra.

Ana Dudić | Majko Hrvatska

U vrištini nekoj čizme zapele,
Upale, put je surov, grub,
A noć prokleto navire
Kroz ljubičasti odsjaj neba...
Grudo zemlje što se rastaljuješ
I stišćeš u kamen tvrdi...
Takva si bila vjekovima...
MAJKO HRVATSKA

Na tvojim ranama
Vječno će gorjeti vatra
Za tvojim sinovima.
Čvrsta si kao velebitska stijena
A meka kao lahor na površini mora...

Bože, kako si lijepa,
Sva si od zlata i svile satkana,
Klečim pred tobom
I molim ti se,
Ljubim kamen i rahlu zemlju
Koju su natopile znoj i suze naših pradjedova
A iz neuzoranih njiva,
Iz tvoje utrobe niču samonikle ruže
Naših očeva i sinova.

Nudim ti sebe , braću i sinove
Jer mnogih očeva više nema
Da svijetlimo kao svijeće
I pronosimo tvoju slavu.
Ostani ponosna
MAJKO HRVATSKA

Jer si uzvišena u svojim gorućim ranama,
Ta vatra peče u prsima
Svakog čovjeka i djeteta
Što se rodi u tvojim njedrima
Što se podoji tvojim mlijekom
Od suza i ponosa,
MAJKO HRVATSKA.