subota, 3. studenoga 2018.

Božica Jelušić | Mikrologija maloga grada


Aleksandar Horvat: GRAD V SREDINI SVETA,
Kajkavske pjesme, 2018.

Naklada: Hrvatski sabor kulture, Zagreb 2018

Pred nama je rukopis zbirke ALEKSANDRA HORVATA, ludbreškog pjesnika, kulturnog animatora i promotora, pasioniranog fotografa, čije je „uplovljavanje“ u vode poezije bilo očekivano s obzirom na dugogodišnje bavljenje književnim poslom te nazočnosti na smotrama, festivalima i okupljanjima pjesnika na gornjehrvatskom prostoru. Nije, dakle, riječ o apsolutnom početniku, pa su i pjesme na očekivano korektnoj, štoviše konkurentnoj, razini recentne produkcije u Hrvatskoj. Ako je potrebna preciznija odrednica, Horvat pripada zavičajnicima, autorima koji se nadahnjuju topofilijom, ljubavlju za odabrana i poznata mjesta, a sa stanovišta uporabe jezika, nazvali bismo ga pristalicom tradicije, prije nego li eksperimentatorom, i čovjekom značajnih iskoraka i odmaka od centralne poetičke mat(r)ice.

Za prvu je zbirku odabrao mjestopisne, intimne, socijalne i prirodom nadahnute pjesme, ne opterećujući se formom: i rima i slobodni stih poslužit će mu da zaokruži sliku, opiše događaj, fiksira emociju, ulovi sjećanje u svilenu mrežu ili iz punih pluća udahne i izdahne oduševljenje prizorom koji mu je podaren u nekom danu postojanja. Oduševljeni je hodač i šetač te je ritam njegovih španciranja poletan, peripatetički, nabijen energijom, što izražava aktivizam i vitalizam kao dublja životna načela kojima se autor rukovodi. S druge strane, dobrovoljno si zadaje zadatak kroničara Ludbrega, koji je već u uvodnoj pjesmi A kam bi išel? označio kao svoju Itaku, odakle i ne želi izbivati, znajući da bi se morao vratiti. Naime, kako već uživa privilegiju da živi u proklamiranom „centru svijeta“ (centrum mundi), on će radije, ušuškan u slami staroga štaglja, „čez luknju“ viriti na svoju Bednju, pribirući sve što je od djetinjstva polučio i naučio, jer rijeke i jesu idealna mjesta mistične zanesenosti, kontemplacije i samospoznaje.

I da bi još jasnije potvrdio svoju pripadnost i pripojenost gradu, u pjesmi Tragi vlastitim će stopama „poštambiljati“ njegov zemljovid, što nam na simboličkom planu označava ritual posvajanja: stopalo je izraz pojma vlasti, simbol snage duše jer služi kao uporište uspravnog položaja, te je istodobno i otisak naše osobnosti. Na taj način očitovat će se nazočnost i namjera da se pjesnik stavi „gradu na raspolaganje“, urastajući u njegov korpus, zajednicu i svijet. Slaveći svoj Ludbreg, nalazi prikladno metaforičko ruho: to je njegov najbeleši grad, s konotacijom čistoće, besprijekornosti, zbira vrlina, sloge, ljubavi i solidarnosti, što mu daje za pravo da dobije tu folklorno-mitsku dimenziju, kao u poznatoj etnopopijevci: Grad se beli pokraj Varadina….. bijelo je, kao što smo poučeni, „boja reda, simbol afirmacije, ponovnog rođenja i posvećenja“. To je solarna boja, uz koju se pojavljuju  još otkriće, milost, pobjeda te desetak drugih, mahom pozitivnih predznaka. Dakle, grad je i duhovno, ne samo fizičko središte, a da je doista tako percipiran, svjedoči i pjesma Ludbreške vulice, gdje se događa udvojena korespondencija grada i lirskog subjekta. On kruži ulicama, poput krvnoga zrnca, a grad i njegove vizure ispunjavaju sva čula, pa pjesnik zaključuje; „Po tvojim žilama plavam, / kak i ti po mojim, / več zdavnja“.

Mikrologija maloga grada razvija se pred našim očima. Tu su mirisi, duhe, drveće, fasade, sjene, promjena rasvjete, znaci godišnjih doba, proščenja, okupljanja, znaci raspoznavanja iz kojih izvire prisnost, kao u pjesmi Topli kruh, gdje je pohranjena lijepa pjesnička slika: Baš je iste tople farbe, / Kak na njemu zgreta / Rukavica bez prsti, / Prek rumenog obraza“.  Čini nam se da je to svijet koji bi stao u onu dječju staklenu kuglu/igračku, kroz koju, kad je protresemo, pada okruglast snijeg i sve pretvara u bajku i u nestvarnost. Pa ipak, realitet postoji u jeziku, u zvuku kajkavskih rečenica, a također u onom dodiru nekadašnje divljine i današnje urbane strukture, tako karakterističnom za ladanjski i pokrajinski život. Ovdje se ta slika razvija kroz pjesmu Golubovi, koji ne bauljaju kao prosjaci i otimači po gradskom asfaltu, već: „naši letači, kajkavci rajski, / V zimi i v letu / Visoko letiju po svetu“. Sačuvan je osjećaj slobode i samosvojnosti, koji ljudi s „obodnice svijeta“ nose kao kapital prema velikim centrima, ne gubeći svoju višebojnost i duhovni potencijal za neograničen let.
Možda je najzanimljivije otkriće ove zbirke upravo ona strastvena, matoševska pohvala flaneriji, nevezanom lutanju, skitanju, švrljanju, istraživanju džepova i zakutaka prostora, gdje se razvija opažaj, titraju čula, tijelo puni krepkošću, a doživljaji se spuštaju u „škrabicu“ za neke duge, melankolične ure, kad nas vrijeme ne želi milostivo poslužiti sunčevinom, već čamimo zatočeni u svojim škuljama, prematajući sjećanja na šetnje, koje su bile prave „hodajuće meditacije“. Tako se, primjerice, Večer v gradu pretvara u duhovnu vježbu, a pjesnik nas izvještava: „Samo hodam, / Ti šuškaš mi z listom, / Z šodrom škrgučeš, / Z pustačom na stari ilirki, / Lefku noč mi veliš.// Nikam ne dojdem, / Nikam se ne zaputim, / Samo hodam, / V mir oblečeni, / Po licu tvojem, / Po domu svojem.“

Valja imati na umu kako mnoge vrlo dobre pjesničke zamisli mogu propasti zbog jednostavnog „nedostatka zanata“ i autorske želje da se pod svaku cijenu iznjedri nova pjesma. Kod Aleksandra Horvata, upravo obrnuto, vide se tragovi učenja, sistematičnosti, težnje da se njegovi uradci približe višemu uzoru, iznad jednostavnog „sklapanja stihova“ i „štrikanja“ na odabranu temu. Uzet ćemo za primjer dvije ogledne pjesme: jednu „prirodopisnu“ i drugu “urbanu“ s tendencijom podizanja k univerzalnom. Prva je Nad Bednjom ledenom, ekonomično svedena na sliku čaplje-dangube, koja je ovdje metonimija mudraca, zadrvenjenog „sred belog mira“, u pokušaju da spozna tajne svijeta i svemira. U tu svrhu, najprije je „rastirala“ brbljave vrane, simbol mahnite i pohlepne gomile, pa potom u svojevrsnoj asani stala na jednoj nozi, sakrivši pod krilo glavu i žuto oko i posvećujući se važnoj misiji „gubljenja dana“, po mišljenju neukih promatrača. Jer što je jednom biću izgubljeno, drugom biva pronađeno, po duhovnim zakonima i hijerarhiji. Čaplja opslužuje kult izdvojenosti, uronjenosti i predanosti, koji čovjek teško i rijetko dosiže. Stoga ona izbjegava svaki kontakt i čuje izdaleka dolazak uljeza. Ljudski je glas agresivan, neugodan, on razbija vjekovni mir i drevnost prirode, pa čaplja-mudrac ne oklijeva, već se smjesta, nošena divovskim krilima, otiskuje u visinu, da bi  „Zaplavala v nebo / I zginula, / Zgubila se v belom“ (čiju smo simboliku već objasnili, op. a.). Dakle, uz precizno vođenu imaginaciju i spretno odabranu simboliku, nastala je ova refleksivna pjesma, koja se samo na prvi pogled doima „jednostavnom“.

Sličan je primjer s pjesmom Grad v sredini sveta, u kojoj je uspješno aplicirano načelo sinestezije. Doživljaj počinje s mirisima: lipa, koščično olje, vinska duha, dim z jognja, a potom dolaze zvuci i šumovi: platana, brzaci, ptičji pjev - slavuj, škanjac, vrabac - te zvono sa zvonika kapelice, na što se nadovezuju boje: svetešnja oprava, nebesko plava košulja/robača, zelena crta, broš od sunca (spektar), zlatni konac  (kao kraljevska insignija!). Završetak pripada osjećaju topline: iznad grada su krovovi, pod kojima on, kao neki živi, ogromni zmaj-zaštitnik „čuva dobre duše i popeva ž njima“. Tako se san i stvarnost u finalnoj slici podudaraju, a pjesnik pritvrđuje da je sanjano i doživljeno, te da u njegovoj viziji grada nema nikakve skanjivosti, sumnje ni prevare, kao u svakoj čvrstoj i istinskoj ljubavi. Možda bismo stoga i pjesmu Oblaki nad gradom mogli doživjeti kao svojevrstan nadopis, diskretnu odu davnini i preteklosti, svijetu preseljenom u uspomene, taj najveći kapital čovjekove duševnosti, posvećen sanjarijama i umjetničkom stvaranju. Sitno je bitno, malo je lijepo. A samo pjesnici svojom magijom mogu voljena mjesta podići čak do zvijezda!

RIJEKA, STEZE, MESEČINA, MEGLE

Kao što je u biografijama pjesnika višekratno uočeno, odrastanje pored rijeke velika je privilegija. Veliki Milosz bi rekao: „Kad boli, uvijek se vraćamo na obale nekih rijeka“. Stoga ne čudi da je i naš autor u svom kretanju neprestano usmjeren prema Bednji, koja je za njega žila-kucavica na zemljovidu zavičaja. Čak se i samoj „materinskoj“ DRAVI obraća molbom za oproštaj, zbog toga što u srcu nosi onu drugu rijeku, na kojoj je odrastao. Tu je spoznao zakon neprestanog kretanja i promjene, dok mu je vrtnja mlinskoga kola prizivala još nepoznatu Dharmachakru, kotač zakona i kruženja u stalnim inkarnacijama. Klinci z Bednje jednom će postati graditelji svoga života, vrijedni članovi zajednice, i o zakonu neprestanoga pada i uzdizanja smireno-fatalistički će umovati. „Kotač vre prhne, stari mlin drema, / Čkomina grobna v mlinara domu. / Sonce nad gorom, mlinara nema, / Potok preteče, a nema komu“.

Škola prirode zauvijek će ostati najvažnijim iskustvom, i jedino ćemo u njoj vedro i s voljom ponavljati razrede i semestre, baš kao u Horvatovoj pjesmi Šumska steza, gdje je prispodoba posve antropomorfna: poput živoga bića, staza okuplja točke okružja, a onaj koji njome prolazi imenuje zavičajnu floru: grmlje, koren,  kamen, gacija, kupinec, bezga, lipa, breza, hrast, javor, vrba, jasen, divlja kruška, suhi bor, brijest. Kao da je i sam neka izraslina, prirodni element, biće koje kameleonski prima boje okoline, pjesnik se prepušta stazi, ona ga „čez šumu vodi“, te u svemu prevladava osjećaj povjerenja i blaženstva. U svijetu gdje je čovjek od prirode udaljen i rascijeljen, samo takav empatijski doživljaj okružja može vratiti vjeru u mogući „povratak“.

U tom tonu napisane su i pjesme Nebeski žar i Dremanje, dok je pjesma Veter pokazala kako pjesnik, senzibilan i sklon napadima „meteorološke melankolije“ (Burton) vidi i ono drugo lice prirode: opasno, prijeteće, neukrotivo i izvan čovjekove kontrole. Vjetar je, simbolički gledano, „regulator ravnoteže u prirodi“, no ovdje je kvaritelj, u svoj raskoši jezične invencije: „raspuhanec, kvaruš, razmetanec, vandravec, nevola“. Optužen je da „nesnagu nagrnja ljudima pred prag“, a posredna bi poruka glasila kako se čovjek može pouzdati samo u sebe i svoju snagu preživljavanja kad se suoči s razornim silama prirode, koju se usudio ranjavati bez imalo stida i odgovornosti. A da takva moć samoobrane postoji, sugerira pak pjesma List, koja nam alegorijom govori da na svakom stablu (svakoj obitelji ili skupini) postoji barem jedan samozvanac, buntovnik i heretik, koji ne poštuje zakone godišnjih doba, prkosi starosti i uništenju, i mimo svih očekivanja, održi se do proljeća, do nove smjene lisnatog naraštaja, cijelom svijetu na čuđenje.   

Možda zahvaljujući podražljivosti svog „fotografskog oka“ i likovnoj sklonosti, Horvat veoma iznijansirano bilježi dvije opsjenarsko-fantazijske atmosferske pojave: maglu i mjesečinu. U pjesmi Megleno jutro koristi gradaciju, pa možemo gotovo opipljivo pratiti kako magla guta i osvaja prostor, poput vojske gladnih duhova. Pet strofa temelji se na vrlo gustim slikama te nam pada napamet kako bi gotovo svaka ta slika mogla postati haiku, primjerice: „ Sedi grad se / v megli / hmiva“. Gustoća sadržaja pjesniku uvijek daje šansu igrivosti. Samo od završnih stihova mogla bi se načiniti nova strofa, premetanjem bi se postigla atmosfera „pogubljenosti“, itd. Gotovo isto takvo nagnuće prema igri i kombinatorici otkriva nam Mesečina, gdje se luminozno u jednom hitrom zaokretu pretvara u numinozno, a pjesnik nas pita: „Kaj vas bolje straši? / Živa svetla noč / Ili črna tišina?“.

Iskusnom pjesniku kao i početniku, uvijek služi na čast osjećaj humora, kao i krepke, svježe metafore i sretno izbrušene pjesničke slike. Srećom, i jedno i drugo kod Aleksandra Horvata nalazimo. Recimo:  „V ribnjaku ribe, / Zamotane v zimu, / Pod ledom / V tišini spiju“, ili: „Baš paše špancir / Čez grabrov špalir, / Friško šuma diše“. U završnom se ciklusu okreće socijalnoj tematici, društvenim anomalijama, ili pak boljim i ljudskijim oblicima nekadašnjega života, u galovićevskoj goričnoj Arkadiji. Primjećuje da današnjem svijetu fali slobodoumlja, kritičkog mišljenja, vlastitog stava. Ogorčen je nad spoznajom da je moguće „v norom svetu / kak tikva v kuruzi / dale živeti“. Njemu osobno, uvijek fali iskra duha, plamičak pobune, pa stoga odlučno ustaje u obranu vlastitosti. Efektno završava u duhu zavičajnog optimizma, u pjesmi Dobre karte: „V našem kraju / Kaj god dobimo, / Z tim / Odigrati znamo“.

Držimo da su ovo odlični razlozi za preporuku Horvatovoj zbirci.
veljača, 2018.    

Božica Jelušić, književnica

Nema komentara :

Objavi komentar