Veliko natjecanje kratkometražnog filma Animafesta 2026

 

VELIKO NATJECANJE KRATKOMETRAŽNOG FILMA ANIMAFESTA 2026 

POVRATAK PRIČE – TRIJUMF IRONIJE – POGLED ŽENE 

Klasično ispripovijedane fabule, podsmješljivi pogledi na društvene i psihološke nedaće suvremenog življenja te originalne ženske perspektive među istaknutim su obilježjima ovogodišnjeg Velikog natjecanja kratkometražnog filma – najprestižnije konkurencije Animafesta Zagreb u koju su Aleta Rajić, Niko Radas i Daniel Šuljić uvrstili 37 od preko 1000 prijavljenih djela. Srećom, to je tek malen dio cjelovitog repertoara Animafesta 2026 koji čini više od 300 radova iz 47 zemalja. U nadmetanju za Grand Prix, u kojem će neki filmovi biti premijerno prikazani svijetu, boje domaće kinematografije predstavljat će Priredba Ane Horvat i Težnja Krešimira Perneka. U paleti autora koji će svoju oskarovsku kvalifikaciju tražiti putem zagrebačkog Velikog natjecanja nalaze se i nekadašnji Animafestovi pobjednici Yumi Joung, Georges Schwizgebel, Saša Svirski i Joe Hsieh, kao i druge domaćoj publici već dobro poznate festivalske ikone.

Šarenu karavanu predvodi Oscarom nagrađeni kanadski lutka-film Djevojka s bisernim suzama Chrisa Lavisa i Macieka Szczerbowskog – filigranski dizajnirana, glasom Colma Feorea popraćena, bajkovita, ali u stvarno povijesno vrijeme ukotvljena priča o siromaštvu, pohlepi i teškim izborima. S inspiracijama u rasponu od Dickensa, Andersena i Frankensteina, preko perzijskih i indijskih bajki te sakralnog kiparstva (dizajn lutaka), do Mana Raya i braće Quay, Djevojka s bisernim suzama ujedno je i suptilno feministički film te alegorija o snazi pripovijedanja. 

Djevojka koja obećava

Meditativna biografija vijetnamske školjkarice Djevojka od vode Sandre Desmazières s rasponom od mladenačke ljubavi do duboke starosti finim, impresionističkim koloritom i svjesno usporenim pokretom portretira jedan priobalni život, ujedno je posveta autoričinu podrijetlu i sveobuhvatno djelo ženskoga iskustva. Likovna i audiovizualna umjetnica Ana Horvat u Priredbi također iznosi osobnu priču smještenu u doba poznog socijalizma, ali s mračnim podtekstom prvog susreta djeteta s ljudskom odvratnošću. U varijetetskom miljeu međuratne Njemačke zatičemo, pak, gimnastičarku bez nogu – čistačicu koja dobiva priliku "egzotičnom" točkom obuhvatiti cijeli grad. I avangardna prostornost i društvenokritička tematika filma Karla i njezine noge Christopha Büttnera naslonjene autorov inkluzivni ethos, dok mu crno-bijela crtačka estetika odražava težnju k analognom stilu postignutom digitalnim sredstvima. S druge strane, brazilski film Kako se rađa rijeka (r. Luma Flôres) je djelo koje aluzivno i poetski povezuje brjegove i doline ženskoga tijela s elementima okoliša, smjerajući govoriti o identitetskom i spolnom sazrijevanju te prihvaćanju queer identiteta. Minijaturna adaptacija istoimene knjige slavne glumice Sarah Bernhardt (točnije, njezine prve stranice) Muško srce (r. Chloë Danguy) duhoviti je, pak, i u zaključku fantastični osvrt na gnjavatorske muškarce koji djevojci u vlaku ne dozvoljavaju da u miru čita. 

Korejka Yumi Joung svojim osobitim crno-bijelim crtačkim stilom iskrojila je u Cannesu već prikazane Naočale – začudno paradoksalnu oftalmološku dramu pogleda na samu sebe, koja u odnosu na raniju autoričinu poetiku iznenađuje i snažnim odmakom od scenografskog minimalizma. Tradicionalni i 2D crtež, animacija lutaka i objekata bili su, pak, potrebni Markusu Tangreu za priču o ženi koja pomišlja na avanturu sa zločestim dečkom i posljedičnu rastavu: prikazan na Sundanceu, Ivar je isprva film o snažnoj odbojnosti, ovdje danoj kroz ironiziranu grotesku, a potom o emocionalnim sinusoidama dugotrajnih odnosa. U polje karikature pojavno pripada i španjolski film Takav vam je Pinchu (r. Carmen Córdoba González) – rad o ozbiljnoj temi neugodnog iskustva protagonistice s pervertitom kojemu društveni krug povlađuje, no koji također nije lišen ironijskog kodiranja u vidu psećeg parnjaka i grotesknih transformacija. Slikarska, poetsko-psihološka studija tijela, Jednom u tijelu Maríje Cristine Pérez González elegija je o punašnoj djevojci, njezinoj obitelj i sumnjama. Márija Kralovič u Turistu je s prividnom zluradošću, a zapravo suosjećajnom ironijom popratila zgode i nezgode također punašne, pohotne amaterske izviđačice za koju priroda najprije predstavlja prijeteći izazov, da bi joj se potom predala u karakterističnom "povratku iskonu". Kiril Hačaturov donosi Kao u bajci, fabulu o sve samo ne bajkovitom povratku mlade žene u rodni grad, u kojem ona ipak pronalazi utjehu u sadržajno teškim i znakovitim, ali emocionalno bezizražajnim interakcijama s vršnjacima i majkom, a koje su pritom i jasan komentar na suvremenu Rusiju. 

Strano tijelo pripovijesti

Tajvanski redatelj Joe Hsieh u novom filmu Bogomoljka ostaje vjeran žanrovskim obrascima horora kojima se proslavio. Iako je riječ o 2D, a ne kolažnom filmu kakav je bio Animafestov pobjednik Noćni autobus, Hsiehov stil ponovno naglašeno distingvira likove i njihove blago ukočene kretnje od raskošnih pozadina na način koji sugerira upravo tu tradicionalnu tehniku. Priča filma prikazanog i u Veneciji prati monstruoznu ženu-bogomoljku u potrazi za ljudskim mesom potrebnim za prehranu djeteta koje živi u bazenu napuštene klinike. A u žanrovskom bogatstvu ove se godine ističe i ritmom i zvukom intenzivna, u retrofuturističku distopiju ambijentirana Težnja Krešimira Perneka. Paralelnim, narativno razlomljenim pričama o svinjoglavim ljudima svjetlećih očiju ona komentira pošasti poput konzumerizma, ovisništva i imperativa zabave. Kao i prethodni film Joachima Hérisséa Oderana (Animafest 2022), Haljina od mesa iznimno je visceralan lutka-film čiji je pristup oblikovanju usklađen s fabulom. Skrpane lutke priliježu, naime, uz priču o starom krojaču koji odbija prihvatiti nove trendove, vlastito starenje i ženinu smrt. Možda i najšareniji, koloristički najbogatiji horor ikada napravljen izvan Japana Stidljivi bog, kojim je debitant Jocelyn Charles (ranije poznat po spotovima za npr. The Weeknd-a) privukao pozornost i na festivalu u Cannesu, oživotvoruje strahove koje dvoje mladih crta tijekom putovanja vlakom. Ova punokrvna fantastična animirana novela, s neizrečenim poeovsko-lovecraftovskim i anime inspiracijama, događaj koji se ne propušta. Miješanim tehnikama crteža, digitalnog kolaža i računalne 2D animacije koje mu omogućuju originalni, u likovima gotovo siluetni, a prostorno pretapajući stil Alex Boya realizira još jedan horor, ali u podžanru zombi-apokalipse i satiričkog predznaka – Krušni mrtvaci. Prikazan u Cannesu i Annecyju, film ocrtava napore junakinje da spasi brata pretvorenog u zombija konzumacijom GMO kruha. A iako nije riječ o hororu, Bugari Vladislav Ivanov i Ivajlo Zaharijev ekranizacijom Bulgakovljeve kratke priče "Na telefonu" u mahom monokromatski rad Samoća, snijeg i borovi također su se dotakli "stranoga tijela": onoga koje će ionako dramatični telefonski razgovor ljubavnika učiniti još napetijim. 

Ugriz stvarnosti

Armenka Natalia Mirzoyan u dokumentarnom lutka-filmu Zima u ožujku pripovijeda o bijegu mladoga para iz Rusije nakon početka rata u Ukrajini. Korištenje šavova i konca kao pisma i crteža, a tkanine kao podloge za povremene dvodimenzionalne ilustracije, te simbolička upotreba drugih materijala i objekata izdvajaju Zimu u ožujku od uobičajenih manira lutka-filma – mada su i one (poput tretmana vate kao snijega ili dima) vrhunski izvedene. Djelomično rasprava o psihološkim implikacijama računalnog koda (sasvim u skladu sa suvremenim trenutkom umjetne inteligencije), a djelomično osobna priča o odnosu s virtualnim psom, Idu li virtualni ljubimci u raj? (r. Carlo Galbiati) eksperimentalni je dokumentarac koji se, uz pomoć već pomalo zaboravljene tehnike machinime i arhivskih umetaka, osvrće na djelovanje tvrtke PF.Magic čiji su programi poput Dogz i Catz 1990-ih stvorili vjernu sljedbu korisnika snažno povezanih s virtualnim ljubimcima. Vizualno impresivna ekološka parabola Zacharyja (Zaka) Margolisa Kako se hoda prati magnetni čudovišni entitet koji u sebe integrira otpad i druge materijale na putu od šume, preko grada, do mora. Računalni 3D film) pojavno evocira najbolju stop-animaciju, uz digitalne mogućnosti "oslobođene" kamere koje omogućuju da se Kako se hoda shvati i kao ironijski komentar na osobni rast i razvoj. Autokar Sylwije Szkiladz priča je, pak, oživljene mašte i uspomena iz očišta osmogodišnje Poljakinje koja 1990-ih autobusom putuje u Belgiju. Autorici polazi za rukom u bajkovito prikazanu dječju perspektivu (putnici su antropomorfne životinje) i potragu za izgubljenom olovkom uplesti presjek poljskog društva u permanentnoj migraciji (razdvojenosti obitelji), estetikom slikovnice istaknuti neiskorjenjivost sjećanja i priča, a hrvatskog gledatelja podsjetiti na H-8… Iz malo poznate malteške animiranofilmske kinematografije stiže nam Mizofonija (r. Michelle Gruppetta), rizografski film o naslovnom neurobihevioralnom poremećaju (intoleranciji na određene zvukove poput šmrcanja, kašljanja, mljackanja, bušenja…) koji progovara i o općenitom prodoru zvučnog zagađenja u privatni prostor. 

Zanimljiv zasebni topos ovogodišnjeg Velikog natjecanja čine i tri filma o suživotu u stambenim zgradama. Žarkim bojama klasičnog slikanja na papiru koje joj omogućuje dinamične i kreativne transformacije kadrova i likova Finkinja Jenny Jokela u Slonu u kući meandrira stanovima i katovima prateći njihove mirise, zvukove i poglede. Nagrađivani zvuk filma i inače impresivnog festivalskog puta obilježen je zborskom glazbom koja dodatno podcrtava izluđujuće, prisilno komunalno iskustvo urbanog življenja, no koje je sposobno i nasmijati te se naposljetku smiriti u prihvaćanju čovjekove ipak društvene prirode. Nesvakidašnje frontalno kadriranje suživota, osobnosti i tajni intonirano je također u prvenstveno humornom tonu Fasade (r. Elise Kruusel) čije se raspadanje može shvatiti kao metafora društvenih maski koje skrivaju nesigurnost, sram, žudnju ili zlobu, ali se u nekom trenu nužno osipaju. Uz to, Fasada je pravi raj za ljubitelje mačaka. Bugarska Balkonada Ive Tokmakčijeve, plavo-ružičasto-bijeli film klasično lijepe, reducirane crtanofilmske estetike te isprva neorealističke, a potom simbolističko-plesne naracije, prikazuje, naposljetku, ljetno jutro stambenog kompleksa kroz mnoštvo detalja, pogleda, rakursa i planova. 

Francuska igrano-rotoskopska drama 14:14 h (r. Luciano Lepinay) film je o dubokim posljedicama sveprisutnosti kamere i Tik Toka u svakodnevici i svjetonazoru mladih ljudi. Otkriva emocionalnu prikraćenost, bullying i kompenzacijsko voajerstvo te nesklad između virtualnih i stvarnih identiteta, sve u nesretnom spoju s univerzalnim tinejdžerskim problemima snažnog seksualnog nagona i povodljivosti za opijatima. Tematskom kompleksu adolescencije pripada i Čudnovati duh mladosti Franka Terniera u kojem je, uhvaćen između čežnje i straha u fragmentiranom svijetu na zalazu, mladi Anton sa svojom vjernom depresivnom sjenom osuđen na promatranje aktivistički raspoloženih vršnjaka-grafitera. 

Načini modernog smijanja

Razigrano karikaturalni Kozmonauti Lea Černica obrađuju svemirsko krstarenje kao fetišističku, orgijastičku grotesku prepunu falusa, dojki i stražnjica, ali su usprkos takvoj, pomalo plymptonovskoj pojavnosti, eksplicitnosti i ironičnoj, humornoj intonaciji ustvari film o usamljenosti (manjku ljubavi), ispraznoj tjelesnosti i pošasti masovnog turizma. U umirovljenički dom smješten je, pak, nježno-duhoviti nizozemsko-belgijski rad Mrmorenje Janneke Swinkels i Tima Frijsingera. Iako je transformacija junaka u pticu nedvosmislena alegorija na otkazivanje tijela i smrt, atmosfera i blagost filma čine čak i takvu tematiku lakom za gledanje. Još jedan humoristični lutka-film, Molim te Anne Mantzaris, putem narativnog pristupa kriški života cilja uobičajene mete suvremene otuđenosti (korporativni i romantični sastanci, Tik Tok, mobiteli, supermarketi), ali se potom iskazuje suosjećajnim naklonom prema nepreglednim pejsažima osamljenosti. Paradoksalna irska humoreska Čaša gorkog (r. Conor Kehelly) u svojem ribljem oku sadrži, pak, dovitljiv prikaz alkoholne "logike" koja odjednom eksplodira u neobičnu odiseju s potencijalom dublje introspekcije. Na svoj način humoran je i kineski film Okus piva (r. Xie Li), začudno minimalistički dijalog zmijolikog oca i sina nogometaša u kojem se ogledaju pitanja javnog statusa i odnosa u obitelji, sazrijevanja i odustajanja od života. 

Okrutna ljepota

Legendarni Švicarac Georges Schwizgebel, dobitnik Animafestove Nagrade za životno djelo, u Slici Doriana Graya prizore iz Wildeova predloška pokreće i pretapa uz pomoć svojih prepoznatljivih akrila i klasičnoglazbenih naglasaka. Prošlogodišnji Animafestov pobjednik Saša Svirski vraća se s međunarodnom premijerom Neidentificiranih neletećih objekata (NNO) (nacionalnu je imao na Berlinaleu) – filmom u kojemu fiksacija na sortiranje i apsurdistički tretman objekata i njihove (ne)upotrebljivosti po uzoru na avangardne poetike "izama" ustvari progovara o nefunkcionalnosti zatvorenog poretka i njegovom gubitku monopola na znanje. Klasičnom cel i 2D digitalnom animacijom te rotoskopijom Tinitus #3 u dominantno crno-bijelim nijansama iznosi introspektivne, ikonografski asocijativne ili alogične (ne i apstraktne) osvrte na neugodne misli. Talijanski veteran Michele Bernardi film je ostvario kao vizualnu poeziju svevremenske likovnosti koja se, u skladu s naslovom, u bitnome oslanja i na eksperimentalni zvuk te glazbu. Isto se može reći i za kolumbijsko-francuskog autora Nieta, koji je nakon spektakularnog rada Progutati svemir (Animafest, 2022) temeljenog na stvaralaštvu japanskog umjetnika Daichija Morija novi nastup u Velikom natjecanju zaslužio filmom Um – ništa manje impresivnom, pomaknutom i intenzivnom ptičjom teogonijom koja se ponovno oslanja na patchwork istog umjetnika, antropomorfna stvorenja i tehniku emakija (horizontalnog svitka), ali i apokaliptično-distopijski prizvuk, rasprskavajuće pernate iznutrice i – jaja. 

Svjetski festival animiranog filma – Animafest Zagreb održat će se u Zagrebu od 8. do 13. lipnja 2026.

Srdačan pozdrav,

Služba za odnose s javnošću i medijima

Svjetskog festivala animiranog filma – Animafest Zagreb 2026.

xxx