Glineni pas u grobnici, ko mrtvo slovo,
Djevojčice krupnih očiju, tanke vlasi.
I ništa više svježe i ništa stvarno novo,
Prituljeni plamičak radosti što se gasi.
Previše svega, rupčage iz kojih tama kulja.
Pseudonim pod kojim pjesnik vrlinu krije.
Neka mi nespretna rima mozak tare i žulja,
Ima li igdje žara, ima li Poezije?
Ne želim takve dane, ko ožmikano rublje.
Čujem kako me zovu lukovice pod granjem.
Koga ostavih žednim, nek' pusti korijen dublje,
Svejedno mi je što ljudi misle pod rastajanjem.
U noć mi kaplje pelin i mlijeko rosopasa.
Krvav se Mjesec sakrio pod oblak nalik belugi.
Okreni se u đul bašti* k meni i od toga časa
Bit će mi posve svejedno žive li neki drugi.
____________________________________
* Sevdalinka
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.