Ljiljana Zovko | Kad nešto prestaje umirati u nama

Kalvarija u meni ne počinje na brdu,

nego u sjećanju,

u kuhinji,

gdje majka pere ruke 

dok voda ne postane led,

kao da sapun može skinuti šutnju

koja se lijepi od djetinjstva.

Majka stoji u sjeni, nasmješena,

njezina žrtva visi nad nama

kao nevidljiva magla,

i ja je povlačim kroz tijelo

pokušavajući razumjeti bol

koja je oblikovala svaku kost u njoj.

U Nedjelju zvona zvone jače nego inače,

I ljudi nose svoje tuge

u uredno ispeglanim košuljama

ja svoju tugu nosim ispod kože,

kao staru modricu 

koja ne zna nestati

koja ponekad pulsira, 

kad sjećanje na majku postane gusto

i prepoznam ono što nisam smjela osjetiti.

Kad govorim o križevima,

oni se ne smanjuju,

samo postaju mekši,

kao sjećanje na majčin glas

koji je učio patnju žena

prije nego što je znala disati.

U meni Uskrs dolazi tiho

bez svjetla, 

bez buke,

samo kao mali pomak u prsima

gdje prvi put ne želim pobjeći od sebe

Možda je to čudo.

Možda je Uskrs.

Ne kad nešto oživi,

nego kad nešto prestaje umirati u nama.

Kad bol postaje most

među majkom, 

ženom, 

djetetom.

Kad nježnost postaje povijest koja diše.