Katarina Zadrija | Potrčimo ispod Aurore Borealis

Prazninu mojih noći 

pretrgnuo si po pola.

U pola se ugradio sam. 

Šetao si od nedostajanja na kavi 

do samoće polovice moga peciva, 

do nespokoja mojih sanja. 

U osvit bjeline unosio si sunce.

U meni su bujale crvene rijeke

na čijim si valovima pokorio

i drugu polovicu mojih noći. 

Jednom si me

uhvatio za ruku i pozvao: 

Dođi da potrčimo

ispod Aurore Borealis ... 

Sada si moj štap za podupiranje

dok razgrćemo klanac

do zadnje crvene jabuke na grani. 

Uspjet ćemo, rukom pod ruku

na šetnici prema vječnosti... 

_________________________________________________

Pjesma je čitana na recitalu ljubavne poezije Željka Boc, 14. Veljače 2026.

Također je objavljena je u Zborniku s istoga recitala.