Ljepilo je supstanca koja spaja dva ili više predmeta, stvarajući čvrstu i trajnu vezu. Koristi se u svakodnevnom životu, zanatstvu, građevinarstvu, industriji i umjetnosti. Njegova primjena varira od jednostavnih papirnatih projekata do složenih tehničkih konstrukcija. Ljepilo postoji i među ljudima. Dvije vrste ljepila: ljubav i prijateljstvo. Ako se žele dobri rezultati ljepljenja, najbolje je pomiješati ta dva ljepila.
"Male sredine imaju svoja pravila. Ne znam pravila. Zato živim u velikoj sredini. Ljepše mi je u Beču. Tamo su ljudi otvoreni, spremni da uživaju u životu, da imaju više i da daju više, jer grad to od njih zahtijeva. Ne povijaju se, ne propadaju u sebe i nisu pokunjeni kao ovdje. Nisam Bečlija. Ne mogu tvrditi da jesam, iako sam tamo otišao s deset godina. Ali kada me povuče, vratim se ovdje. Nije to daleko – tristo kilometara, par sati vožnje."
Čovjek je ugodan. Tjedan se tek otkotrljao do utorka. Ja sam upoznao Elenu, koja još ne zna da će mi biti žena. Odabrao sam mračni kut kafića, pripremam se da mi se oči priviknu na mrak.
Moj prijatelj misli da mi fali društvo, pa dovodi Dragu iz Beča. Drago je visoki gospodin s naočalama. Šal oko vrata – poznatog dizajnera. Pulover u kontrastu s decentnim šarama šala. Kožna jakna, traperice i smeđe kožne cipele klasičnog kroja. Sve potvrđuje eleganciju njegove pojave.
Drago se sutra vraća u Beč, ali sada je tu s nama. Sjeda do mene i priča o Beču. Razgovaramo o vinima i životu, o svemu što večer nosi sa sobom. Teme su otvorene, a jezik se lako razveže uz čašu vina.
U kafić ulazi putujuća akrobatska skupina. Dvije žene u šljokičavim kostimima i muškarac crne duge kose, koji si je od kose napravio dvije pletenice i ukrasio ih zvončićima. Djevojke šire noge i ruke, pale svijeću na stolu. Muškarac nam prilazi. Djevojke rukama ukazuju na njega. Sa zvučnika se čuju bubnjevi. On se teatralno poklanja, a onda pravi stoj na glavi. Akrobati odlaze u separe na drugom kraju kafića. Mi plješćemo.
Drago.
"Sutra idem kod Rite na večeru. Znate li Ritu?" pita. Ja i prijatelj odmahujemo glavom.
"Rita, Rita," ponavlja Drago, "Rita je prava žena, san svakog muškarca. Svi su je obožavali, a onda se udala."
Gledam Dragu i sjajni metalni okvir njegovih naočala. U glavi mi se stvara slika Rite. Uzimam tijelo od akrobatkinje u šljokicama i stavljam glavu prekrasne žene vladinih godina. Izgleda kao Debbie Harry. Usne crvene i putene, savršene crte lica, pogled kojim reže stijene. Plava kosa divlje uokviruje lice i spušta se do ramena. Pjeva "Heart of Glass".
Drago nastavlja:
"Svi su htjeli biti u njenom životu, pa i ja, ali ona si je našla pravoga muškarca. Bio je crn i visok, radio na naftnim platformama i zarađivao brdo novaca. Preselila se u London i živjeli su u prekrasnoj kući. Ona je postala prava domaćica, priređivala zabave i svi su dolazili. On se opuštao uz nju. Bili su prekrasan par, savršeni, bez problema. Onda je ona zatrudnjela. Čula se tada s mojom ženom i tražila savjete. Željela je biti dobra majka, a mi smo već imali dvoje djece."
"Drago, a da pričamo mi o siru i vinima?" pitam.
"Priča o Riti čini mi se tako obična."
"Ne, nije obična," reče Drago uvrijeđeno. "Znaš li što se desilo kada je došlo dijete?"
Pomirljivo sam rekao: "Ne znam."
"Pa ja ću ti ispričati." Drago se ispravio u stolici, otpio još jedan gutljaj vina, a onda dramatično nastavio: "Dijete joj je oduzeto."
"Što?" sada se umiješao moj prijatelj.
"Da, djetetu je oduzeto," rekao je Drago. Zastao je i gledao u nas. Kada je vidio da slušamo i iščekujemo nastavak, naslonio se dublje i nastavio:
"Ona je rodila. On se vratio s platforme. Dijete je bilo tu i činilo se da je njihova sreća okrunjena. Ali on joj je rekao: 'Draga, ja imam dečka.'"
"Kako? Što? Dečka?" upitao je prijatelj.
"Da, dečka," potvrdi Drago. "On je bio gay."
"I što se desilo kasnije?" upitao sam.
"Rastali su se," nastavlja Drago. "Engleski sud joj je oduzeo dijete jer on, kao otac, više zarađuje."
"A što je bilo s njom?" pitam.
"Poludila je, završila u ludnici. Godine su joj trebale da se oporavi. Na kraju se iz Londona preselila u Beč. Sutra idem na večeru kod nje. Ona je dobra domaćica."
"Ali što radi sada?" pitamo uglas.
"Popravlja i trguje antiknim lutkama. Kada joj bivši muž nije dao da viđa dijete, otkrila je u sebi strast prema lutkama. One su joj zakrpale prazninu što je ostala bez muža i djeteta."
"Kažeš dobra je domaćica?" pita prijatelj nepovjerljivo.
"Da, moje unuke obožavaju njene lutkice, a ona im dopušta da se igraju kod nje," potvrđuje Drago.
Priča je gotova.
Vraćamo se siru, vinima i obližnjoj oazi u šumi, pravo mjesto za izlete. Izlazimo. Drago se rukuje sa mnom. Prijatelj već čeka u autu. Vozim ga doma.
Te večeri, prije spavanja, sjetim se svoje kćerke koja više sa mnom ne priča. Pomislim: bilo bi lijepo da u svoj krevet stavim lutkice. To je tako ljudski i pomalo gay.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.