Ovo mi je pitanje iznenada palo na pamet i ne ostavlja me. Toliko puno mogućih odgovora, i kao da je svaki točan, ali samo jedan nije dovoljan. Jer za mene je Zagreb sve kaj sam videl i doživel, čul i okusil u njemu. Sve kaj sam si mislil dok sam šetal njegovim ulicama, svaki miris iz brojnih parkova i kafića i tržnica, i sve kaj sam napisal o njemu.
Za mene je Zagreb vožnja dvanaesticom, prije na faks, kasnije na posao, a često i do centra. Pogotovo za proljeća i ljeta, kada je svaki pedalj grada okupan suncem. Za mene su Zagreb i bujne krošnje i mirisno cvijeće u parku Maksimir, kao i strmi proplanci i guste šume Medvednice, nepregledne šume koje iz daljine imaju plavi odsjaj, pa sam kao klinac mislil da je Medvednica fakat plave boje.
Kaj bi Zagreb bil bez kipa banu Josipu Jelačiću u srcu grada, na konju i sa sabljom, spremnom na juriš? A to je samo jedan od spomenika našim brojnim velikanima, brižno oblikovanima i postavljanima kroz burna stoljeća. Ne mogu Zagreb zamislit ni bez Zrinjevca, sa svojim velebnim, veličanstvenim platanama i stoljetnim meteorološkim stupom, s divnim glazbenim paviljonom u centru, pun raskošnih fontana i vodoskoka.
Zagreb je meni i Župna crkva rođenja Blažene Djevice Marije u Granešini, s križnim putem koji vodi do crkvenih vrata na vrhu brda, predivno oslikana biblijskim prizorima cijelim stropom i na svakom zidu. Mjesto gdje kao da možeš osjetiti stoljeća molitvi i klanjanja. Mnogo mi znači i crkva Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Dubravi, čije su me freske i mozaici fascinirali od malena, i uvijek me iznova oduševe svojom ljepotom, pogotovo kad ih obasjavaju sunčeve zrake. I naravno, Zagrebačka katedrala, velebno zdanje svete ljepote.
Simbol grada je jednako tako i slavni Pothodnik na Trešnjevki, i oni mračni tuneli na Griču, i Zelena potkova, smaragd Donjeg Grada, i svih devet prizemljenih planeta, kao i prizemljeno Sunce u Bogovićevoj, na kojem je sad više grafita nego u Maksimiru, ali i dalje ponosno stoji. Svi zajedno, s osjećajima koje bude i pričama o sebi, sa svakim urezom vremena, svi oni čine Zagreb.
Za mene je Zagreb i knjižnica u Dubravi, gdje sam kao klinac posuđival romane i zbirke priča Ivana Kušana, Ivane Brlić Mažuranić, Sanje Pilić i Zorana Pongrašića, i te uvijek zabavne Garfield-knjige. Gdje sam prvi put pročital Poea i Hemingwaya. Jednako tako, Zagreb je meni i knjižnica u Ravnicama, od kud sam, kao malo stariji klinac, posuđival romane i priče Pavla Pavličića, Augusta Šenoe i Vjenceslava Novaka, pa i R. L. Stinea i Stephena Kinga.
Meni je Zagreb i televizijska emisija Briljanteen, koja se godinama emitirala iz studija HRT-a na naše male (sada dosta veće) ekrane. Program koji su vodili mladi, nasmijani i kreativni ljudi, koji bi nam, na početku dugo očekivanog vikenda, veselo otvarali prozor u novi svijet (ili stotine njih).
Za mene je Zagreb i 12. gimnazija, gdje sam po prvi put pisal (donekle) ozbiljne priče, često na satu i samo ponekad na odmoru. I svaki se tjedan moral mučit otrčat prolazan broj krugova na tjelesnom. Jednako cijenim i bujna stabla u dvorištu iza gimnazije, gdje sam ljubio ljepoticu lanene kose, opijen okusom mentola na njenim mekim usnama.
Zagreb je sve to, i još mnogo toga kaj mi trenutno ne pada na pamet, ali znam da mi je jednako drago, i da bum se kad-tad prisjetil. Bez svega toga, moj grad ne bi bil Zagreb, nego nekaj sasvim drugo. A ima dosta toga o Zagrebu kaj tek moram otkrit i doživjet. Možda i sam doprinesem nekaj bitno i lijepo svom rodnom gradu. Nadam se. A do tada, samo sam sretan jer živim baš tu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.