U Agenciji su mi dali ključ, i rekli da je najbolje da idem predvečer i da će se ona sama pojaviti.
Čim sam otključala ulazna vrata, osjetila sam cimet i vaniliju. Kolači. Vrata sobe su bila odškrinuta, rukom sam ih lagano gurnula. Zazvala sam je tiho, „Teodora“. Ništa. „Možda spava“, pomislih.
Pogledah kroz veliki francuski prozor. Velika narančasta lopta sa zapada kao da sjedi na njemu. Cijela soba diše narančasto. Udahnem duboko, očekujući miris citrusa. Ali golicaju me vanilin kiflice.
U tepihu kao da se sunce utopilo. Na zidovima kao da more sjaji u smiraj dana. Na jednom su zidu police pune knjiga i malih ukrasa, vjerojatno s putovanja. Drvenim brodićem zatalasam more. Prstima dotičem papir crvenog zmaja, poletim na istok. Staklenim pingvinićem odgegam na Greenland. Lagano dataknem drvenu glavu crnkinje s velikim turbanom i odlelujam u Afriku. Putujem minutama. Plovim vremenom.
Zid nasuprot je oslikan zelenom šumom. Pogled mi luta, vidim i ptičice na granama, sovu, vjeverice. Svjetlost probija kroz lišće. Pitam se tko si je dao truda.
Uza zid naslonjen je veliki krevet, prekriven svjetlo ljubičastom mekanom dekom s puno jastučića u svim bojama. Zovu na uživanje. Kao da sam udahnula bajku .
Po sredini sobe je, kao centar svemira, mali zeleni stol s vazom gusto naslaganih nevena. Svježih. I plavom staklenom zdjelom punoj bombona. Karamelama. Tu je i jedna ljubičasta fotelja, okrenuta svjetlu. Uzglavlje, malo sjajnije boje, vjerojatno od dodira ruku. Rukohvat od lakiranog drva, pamti i bolja vremena.
Koraknem prema prozoru, i osjetim nečiji pogled na leđima. Okrenem se i u fotelji je ugledam.
„Teodora, tu si“, i vidim narančasto bijelu macu, koja ne skida pogled s mene. Klupko se protegne. Kažu da je to znak da joj se sviđam.
„Hajde, moram te nahraniti“, blago joj govorim.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.