Tin Lemac | Nikola Šimić Tonin - ... i druge pjesme

 
ISHODIŠTE PJESME (I SVIJETA)

Nikola Šimić Tonin književnik je aktivan već dvije dekade u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Autor je više zbirki poezije, zbirki priča, slikovnice, dviju poema, likovne monografije i jednog romana. Među zbirkama poezije ističu se Rukama zaustaviti vjetar (2000), Bilo je to jednom sve zbog kiše (2004), Posudionica snova (2009), U vatrama rata u vatrama krvi (2011) i Svratište riječi (2011). 

Knjiga koju otvaramo njegova je nova knjiga poezije nazvana ... i druge pjesme. Sam naslov već sugerira kako je riječ o knjizi koja će se smjestiti uz dokove iskustva jezika i kako ćemo u njoj dobiti mnoštvo poetskih jednadžbi koje nisu lako rješive.

Naslov ... i druge pjesme sadrži prazno mjesto označeno trotočjem. Naslov, koji bi zvučao prilično konvencionalno kad bismo na mjestu trotočja imali naslov neke pjesme iz zbirke, oneobičen je trotočjem koje sugerira popunjavanje praznog mjesta ili premještanje trajanja po neprekidnosti nakon onog sekundarnog izrečenog (druge pjesme). Popunjavanje može tek nastupiti nakon čitanja zbirke, a navedena neprekidnost sugerira vremensku dimenziju pjesme (i pjesama iz zbirke) s obzirom da je prostorni aspekt značajno obrađen.

Gledano s razine cjeline, u zbirci je prisutno kretanje labirintom teksta koje je uvelike zadan naslovima pjesama, tekstovima pjesama, grafičkim simbolima i bjelinama. S obzirom na to da se pjesma stalno tematizira, riječ je o procesu metatekstualizacije koji se pokušava riješiti na što maštovitiji i što suptilniji način. Pod maštovitost mislim na tzv. učeno neznanje pjesnika koje je sazdano na intuitivnosti i providnosti, dok je suptilnost vezana za osluškivanje teksta kritičkim stetoskopom i promišljeni pristup tematiziranoj materiji. Navedeni proces povezan je s poetikom semantičkog konkretizma. 

Kad bismo htjeli poetički opisati ovu zbirku, mogli bismo reći kako ona u bitnom počiva na analizi metatekstualne operacije koja se katkad bogati naslijeđem vizualnog pjesništva. Ta je analiza prisutno u tome što je kod većina pjesama zadan naslov koji može funkcionirati zasebno ili kao prvi stih. Ta izvjesna redukcija pjesme u naslov može se promatrati kao izvjesno semantičko proširenje i suženje. Naslov uvijek zadaje referencijalni i recepcijski okvir tekstu (u ovom slučaju pjesmi), tako da se tiče značenjskih slojeva samog teksta i njegova konteksta, ali i pitanja čitatelja koji traži u njemu svoje sidrište. U proširenju možemo očekivati pjesmu koja će semantički prevladati naslov, u suženju onu koja će mu se pokoriti. Ponekad sami naslovi mogu funkcionirati kao zasebni stihovi koji se nadovezuju iz stranice u stranicu. Upravo taj aspekt intenzivira i sam metatekstualizacijski proces. Tehnički ćemo u knjizi razlikovati pjesmu (u konvencionalnom smislu) i fragment (naslov koji može funkcionirati kao stih).

Analiza metatekstualne operacije sastoji se od mnogo povezanih odvojaka. Prije svega, riječ je o poziciji autora/lirskog subjekta, procesu pisanja pjesme (od nadahnuća i diskurzivnog početka preko traženja riječi do okrhaka metafore i daljnjih puteva prema tekstualnim ulomcima), odnosu bjeline i ne-bjeline kao prostora pjesme i njezine afirmirajuće i negirajuće sastojnice te slovnom ispisu kao sinegdoškoj redukciji teksta.

Nadahnuće nalazimo u pjesmi Ako dođe pjesma u kojoj je postavljen niz vodoravnih crta kao prostora za pisanje pjesme. To je izvjesna redukcija semantičke beskonačnosti praznog prostora u konačnu beskonačnost ispisanog. Diskurzivni je početak prisutan na kraju u fragmentu U početku bijaše točka (s točkom na desnoj margini stranice) koji se intertekstualno nadovezao za poznati biblizam koji progovara o prostorno-vremenskoj usredištenosti Riječi (Logosa). Zanimljivo je kako je fragment nadahnuća na početku, a diskurzivnog početka na kraju knjige. Početak metatekstualizacije prisutan je u fragmentima Točka koja čeka pjesmu i Pjesnik oblači pjesmu u tijelo riječi. Nakon toga, novi bi semantički stupanj bio u pjesmi Jednostavna ljubavna pjesma. Ta je pjesma redukcija teksta na grafičke interpunkcijske znake. Novi bi stupnjevi bili fragmenti Praznina pjesme i Pobačena pjesma. Među značajnijim stupnjevima metatekstualizacije bila bi svijest o odnosu bjeline kao pune praznine i teksta kao prazne punine u pjesmi. To je prisutno u fragmentima Tišine bjeline ozvučene pjesmom, Bjelina papira govori pjesmu i Bjeline slikane pjesmom. Završni stupnjevi metatekstualizacije prisutni su u fragmentima kao što su Pjesma zazidana u krug mašte, Pjesma u zemunici bjeline i Prostor tišine pjesme. 

Što se tiče vizualnog aspekta ove knjige, on se povremeno pojavljuje. Prisutan je u modusu vizualizacije jezikom (po tipologiji relacija vizualnih i tekstualnih fragmenata Marine Kovačević). Pojavljuje se u već spomenutoj pjesmi Ako dođe pjesma, a negdje se pojavljuje kao realizacija metafore pjesme u kojoj se nalazi (npr. Pjesma Ništica pjesme). 

Davno je Wisława Szymborska napisala stih Kamo trči ta napisana srna kroz napisanu šumu? Osjetila je kako se pjesma stvara pjesmom. I kako, unatoč svom naporu, sve ostaje u ingerenciji autora. Autor ove knjige otkriva nam se u maestralnoj završnoj pjesmi i govori o sebi kao pjesniku ljubavi. Zaigrani pjesnik metatekstualnosti otkriva nam se kao starinski pjesnik ljubavi. Nadahnuće za pjesmu i tekstualni početak pjesme jure jedan prema drugom kao što zmija Uroborus proždire vlastiti rep. Što ostaje? Pjesma kao beskonačna igra i knjiga kao konačno ukoričenje gdje nedostaje pjesma u naslovu, a i neka na koricama. 

Doc. dr. sc. Tin Lemac