„Drago mi je da si mi odlučio pomoći. Stvarno sam bio besciljan kad sam otišao u crkvu moliti“, kaže mladić kovrčave kose, u radničkoj odori.
Ruke su mu ispucale, a glas miran, kao da se ispričava.
„Pomoć je božja kategorija“, odgovori proćelavi čovjek u kožnoj jakni i košulji na cvjetiće. „Ja te mogu saslušati i reći ti kako ja živim, i to je sve.“
Govori kao čovjek koji ne sumnja u sebe.
„Znaš, moja je djevojka iz Zagreba i mislimo ozbiljno“, nastavi mladić. „S njom sam već dugo vremena. Malo je zapostavila studij i našla posao u Fini.“
Zastane, pogleda u stranu, kao da traži podršku.
Sugovornik šuti.
U zraku se osjeti miris juhe i razgovora s drugih stolova.
„U Fini su to sve bile žene“, doda mladić. „Nije mogla tamo izdržati zbog ogovaranja. Rekla mi je da žene ne pokazuju solidarnost, već samo gledaju kako bi ona druga propala. Sad je našla posao u nekom trgovačkom centru i puno joj je bolje. Ne dolazi više kući umorna, a kaže da su muški kolege divni — jer za nju uvijek imaju puno razumijevanja.“
Proćelavi kimne, lagano, više iz pristojnosti nego iz uvjerenja.
„A što ti radiš?“ — upita.
„Pa i ja sam na nekom križanju. Zapustio sam studij i sada radim niskogradnju. Od tate mi je to, da volim raditi rukama.“
Pogleda svoje dlanove, kao da provjerava jesu li još njegovi.
„Da, dobro je raditi“, kaže proćelavi i namješta jaknu. „Znaš, ja sam inženjer programerstva. To je zahtjevan posao, ali mene zadovoljava. Završio sam najbolji fakultet u državi i sada sam na poslu najbolji. To me čini sretnim i ispunjava.“
Mladić kimne, ali oči mu odlutaju negdje prema prozoru.
„A što ćemo ja i djevojka?“ upita tiše. „Sada smo nigdje. Čini mi se da bi i naša veza mogla propasti.“
Ćelavac odmahne rukom, kao da tjera muhu.
„Problemi nisu stvarni problemi. Posao je bitan. Iz njega će ti jednog dana izrasti i obitelj. Najbitnije je da si sretan na poslu, kao ja, i onda ti i kod kuće sve štima.“
Mladić šuti, a zatim se lagano osmjehne, više sebi nego njemu.
„U pravu si. Sada mi je sve jasno. Ne trebam toliko brinuti o tuđim osjećajima kad mogu biti sretan na poslu.“
Poslije toga održi monolog o izazovima čovjeka u niskogradnji — o mostovima, vijaduktima, o svemu što se može spojiti ako imaš dovoljno betona i volje.
Ćelavi ga sluša, nijemo i zadovoljno. Vidim po njemu da vjeruje kako je nekome upravo pomogao.
A ja?
Ja jedem svoju juhu i razmišljam kako nam je, uz sve te ljude koji vole samo posao, produktivnost u državi tako niska.
Ali to mi se više čini kao tema za novinare.
Ne za mene — koji kradem bogu dane.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.