Lucijana Živković | Na kavi

       dramolet 

Mjesto: veliki grad

Vrijeme: sadašnje

Likovi: sestre Lidija i Dijana 

Interijer kafića, za jednim stolom dvije ženske osobe: jedna starija, a druga vidno mlađa kao da joj je kći. Ispred svake na stolu šalica kave i čaša vode. 

Dijana: Mislila sam da nećeš doći. Dugo se nismo vidjele.

Lidija:  Zašto ne bih došla? Nisam baš sasvim podivljala. (Ljutito.)

Dijana: Nisam to ni rekla. Sviđa mi se kava ovdje. Dolaziš često?

Lidija: Ponekad, kad imam vremena. Spremam doktorat. (Trijumfalno.)

Dijana: O, pa bit ćeš malo preobrazovana.(U šali). Ali ne ljuti se kad ti kažem da ti badava  doktorat kad trpiš onog medvjeda. Vidim da je opet bilo okršaja. Daj već jednom shvati da ti nije potreban, da si zaslužila boljega!(Ispije malo kave.)

Lidija: Evo zašto ne volim naše sastanke; samo mi prigovaraš. A što se tiče ove šljive na oku, naletjela sam na otvoreni kuhinjski ormarić. (Izbjegava sestrin pogled.)

Dijana; Ne sliči mi to na ozljedu od ormara. Lijepo ti se podlilo i vidi se da je od udarca. Shvati da te ne kritiziram, ne prigovaram ti ni radi čega osim radi tebe. Ne dozvoli si to.(Podigne glas).Tko je toga  vrijedan? Jel’nese zlatna jaja?

Lidija (zauzme obrambeni stav): Nije on kriv. Ima dana kad mu loše ide, a ja sam neuviđavna i mic po mic. Znaš da nikada nije jedan kriv za svađe. Ali me voli!(Na rubu plača.)

Pogleda kroz staklena vrata na ulicu gdje je upravo počinjala slaba kišica.

Dijana (ironično): Voli te? A što bi bilo tek da te ne voli? Pa onda me, brate nemoj voljeti!

 Odmahuje rukama kao da nešto tjera od sebe.

Lidija: Daj se smiri, nije o tebi riječ. Uostalom, godina dana smo skupa, parovi se svađaju, što bi ti htjela, savršenstvo?

Dijana: Nije o meni riječ, jesi već rekla. I ne pitamo se što bih ja htjela. Nego što ti hoćeš, a što dobivaš? Za sada samo, koliko mi se čini šljive i masnice.

Lidija (ispija kavu): Nije tako! Dobro nam je. Normalno da bi moglo i bolje, ali tako je sa svima, sve smo manje tolerantni.

Dijana (povišenim glasom): Čekaj, hoćeš reći da je u pitanju neka tolerancija, a ne nasilništvo? Koje to veze ima s tolerancijom?

Lidija: Kad već pitaš, ima tu ljubomore s obje strane i uglavnom se oko toga lome koplja. Ne vjeruje mi pa me hoće stalno kontrolirati. Ali te su situacije zaista rijetke. Uostalom, što ti imaš s tim? Volimo se i to je važno!

 Nepovjerljivo gleda u sestru.

Dijana (ljutito):A da se ne volite kakva bi tek bila ¨šljiva? Daj nemoj mi prodavati te njegove mačo izgovore. Muška opravdanja. Čekaj samo, danas šljiva, sutra gips, a prekosutra te nema.

Lidija: Nisi fer! Sudiš po sebi. Ako si ti prošla pakao u vezi, ne znači da ću i ja. Ipak mi nismo ista generacija; kad si ti bila u mojim godinama, bilo je uobičajeno da muški budu malo grublji prema ženama, Uostalom to ti je bio patrijarhat. Danas to nije više tako. Ima svađa, no i žene se baš ne ponašaju uvijek kako bi trebale.

Dijana: A kako bi se trebale ponašati? Čuj, sve ne vjerujem koliki napor ulažeš da opravdaš nasilje nad  samom sobom. (U nevjerici pogledava oko sebe je li je tko čuo). Jesi li ti malo izgubila smjer? Pametna žena? Bogme, mislim da nisi baš tako pametna. Ovo ne ponavljaj pred drugima da se ne blamiraš.

Zamijeti nekoliko začuđenih pogleda u blizini njihova stola.

Lidija: Bez brige, znam ja plivati kad treba i uzvodno.

Dijana (ironično): Vidim. Valjda si tako plivajući udarila glavom negdje pa dobila modricu na oku. Mislim da bi to više sličilo ronjenju  u mutnoj vodi.

Lidija: Tebi je do šale, nemoj me ponižavati svojim pametnim metaforama. Vidim što radiš. ( Podigne obrve.)

Dijana: Radim više za tebe nego ti sama! Uvijek sam mislila da su žene koje trpe nasilnike u vezi glupače i kukavice. I što sada imam? Tebe, doktorandicu, mladu i lijepu i – glupu? Jel’ bi se ti složila s tim što kažem?(Upitno je pogleda.)

Lidija: Jasno da ne bih! A što si navalila. Ne vidimo se par mjeseci, veselim ti se, a ti onda udri po mojoj vezi. Znaš, već sam na rubu da se naljutim na tebe. Tvoja je veza davno propala, sjećam se mada sam bila djevojčica. No nije ona bila uzor drugima. Svako gradi svoj život na svoj način pa pusti i mene da ga oblikujem po svojoj volji. I ne boj se, neće mi se ništa dogoditi. Pušeš i na hladno.

Dijana: Ne pušem ja ništa. Jer da sam puhala kad je trebalo, bila bi danas sretna supruga i majka. Ovako bar mogu zalutale dušice upozoriti na stranputice. 

Lidija: Ja zalutala!? E sad već pretjeruješ! (Želi se dići i otići.)

Dijana (zaustavlja je zapovjedničkim tonom): Sjedni! Spašavam te od tebe same! Ali izgleda da ti ne želiš biti spašena?!

Lidija: Nije moja veza ništa lošija od drugih. Ti si uzimaš za pravo prigovarati mi i nagovarati me na prekid! A zašto da te slušam? (Na rubu suza.)

Dijana: Pa kad već pitaš, jer sam ti sestra i jer te volim. Zašto ne bi učila na tuđim greškama, a ne na svojim? To je uvijek bolnije?! Ne moraš udarati glavom o zid da utvrdiš da je bolno. Nek drugi udaraju, a ti gledaj pa ne ponavljaj isto.

Lidija: Sad si me iznenadila. A jesi li i ti tako radila kad si bila u vezi? Slušala druge. A mene učiš.

Dijana: Meni nije imao tko reći. Sjećaš se kakvi su bili nekada roditelji? Sve što  se nije uklapalo u njihove kalupe, bilo je zabranjeno. Ne bih htjela da me doživljavaš kao roditelja. Samo dobro razmisli o svemu. Ako trebaš pomoć, tu sam.

Lidija (pomirljivo): A kako bi mi pomogla. Ispljuskala bi krivca? Ne kažem da mi se sviđaju svi njegovi potezi i postupci, ali mislim da i drugi dečki nisu puno bolji.

Dijana: Znaš kako kažu naši Dalmatinci: „Bolje sam nego slabo kumpanjan.“

Lidija: Otišle smo predaleko. Jesi mi starija sestra, ali meni ne treba zaštita. Uostalom, što ti znaš o Marku? 

Dijana: Mislila sam da ti neću morati reći, a sad vidim da trebam. Poznam Marka – to je moj bivši. Ti se ne sjećaš, a i prošlo je godina od toga. I bila si curica kojoj je glavni interes bio daleko od ljubavnih veza. (Spusti glas, kao da se prisjeća.)

Lidija ( u nevjerici): Nemoguće! Koliko onda on ima godina? Nije to istina!

Dijana: Je, istina je. A mi smo bili mladi tek punoljetni, nije to bilo tako davno. Ali Marko je ostao isti. Ako je istina ovo što si govorila o njemu, onda je to sigurno on. Ljubomoran, posesivan, opsjednut kontrolom i zlostavljač. Imam osjećaj da nisam uspjela pobjeći od njega jer je opet tu prisutan. A ti ga uporno braniš. (Razočarano.)

Lidija: Sad su mi mnoge stvari jasnije. Tvoje riječi i kako si nastupila znajući ga otprije. Ali ne znam, osjećam se k’o prevarena. Što bih sad trebala? Vjerujem ti, ali sam i šokirana. Možda se ipak varaš?

Dijana: Neću više reći niti riječ. Sve što sam htjela, rekla sam. Zaista želim da razmisliš. Jedna moja prijateljica kaže da je bolje plakati jednu godinu, nego čitav život. Nema ti sreće od toga. Marko će uvijek biti isti. To si mi nakon toliko godina upravo ti potvrdila.

Ispije vodu i zamoli konobara  još jednu čašu.

Lidija (zainteresirano): Kako je to na kraju završilo? Znam da je bila neka frka, ali sam bila još dijete da razumijem probleme odraslih. Što je bilo, reci mi?!

Dijana (oklijevajući): Od početka, a bili smo zaista premladi, bili smo ludo zaljubljeni. Ali imao je jednu crtu nasilnosti u sebi. Kad nije bilo po njegovom, pokazao bi drugo lice, vrlo ružno. No kad si mlad to ne shvaćaš kao prijetnju. U stvari, meni se činilo da je ta ljubomora potvrda njegove ljubavi.

Lidija (nakon nekoliko trenutaka pomirljivo): Baš smo iste sestre glupače, oprosti. I ja sam tako mislila. Kad je ljubomoran, voli me! Naivno!

Dijana: Znali smo se pokoškati pa bi mi uhvatio ruku i stisnuo ili savinuo na leđa. Ja sam na to gledala kao na igru sve dok nije pretjerao i slomio je. Lom je bio lakši i ja sam roditeljima lagala da sam pala.

Lidija (kao da se prisjeća): Pa da, imala si mali gips na kojem smo se potpisale.

Dijana: A onda je postajalo sve gore. Kada je vidio da sam to zatajila roditeljima, valjda je mislio da ću opet. Evo, drhtim kad se sjetim (Ispruži rašireni dlan, vidljivo drhteći). Nosila sam Schanzov ovratnik jer me baš ozlijedio. To nisam mogla sakriti, a nisam niti htjela. Liječniku sam rekla da sam se vozila u autu bez pojasa pa udarila glavom u prednje staklo auta.

Lidija (potresena): I što je onda bilo?

Dijana: Ništa. Kraj. Trebalo je  vremena da se izvučem. Prvo me molio, onda pratio, a na kraju kad je vidio da je uzalud, onda me klevetao i blatio. Onda se uhvatio neke druge pa sam konačno imala mir.

Odahne s olakšanjem kao da se riješila nekog nevidljivog tereta.

Lidija (se trzne): Znaš da me sada pomalo strah. On je danas na nekom putu neće ga biti do sutra navečer. Što da radim?

Dijana (nakon kratkog razmišljanja): Imaš li puno stvari u stanu?

Lidija: Ma tek sam se doselila prije tjedan dana k njemu. On je iznajmio stan.

Dijana (dižući se): Idemo pokupiti tvoje stvari i naći ti drugi smještaj. Ključ mu ostavi u sandučiću. Grad je dovoljno velik da ga vjerojatno nećeš više sresti. I promijeni broj mobitela, obavezno!

Obje se dignu i krenu prema izlazu.

Lidija (zadovoljno) :A što da mu poručim, mislim, ipak smo bili skupa?

Dijana: Što želiš? Mislim da je najbolje ništa.

Lidija: Želim otići što prije i zaboraviti sve to. (Uhvati sestru pod ruku.) Hvala ti!

Dijana: Na čemu? (Zagrle se.) 

Lidija: Što mi nisi dala da si upropastim život.  

 Zajedno napuste kafić. Ulice su, okupane kišom, blistale na suncu.