Moj osvrt na ovu zbirku poezije počet ću ovim stihovima iz pjesme “Krajnosti”:
„Tugaljivost se gomila
Na koži glatka svila.
Cvijeće mladosti vene,
Dugovječno truje žile...“
zato što cijela ova knjiga odiše ovakvom atmosferom života i življenja, pisanja i umiranja u sebi i opet ponovnog reborn efekta.
Pjesnikinja se u ovoj knjizi retrospektivno vraća svom životu u proteklom mučnom i tužnom razdoblju kad je opet tražila sreću, ali sreća se pokazala kao jedna opsjena jedne želje koja se nije ostvarila, ali je ostavila podsjetnik – jedno divno malo živo biće.
Kako zaboraviti? Kako oprostiti? Jedino oprost čini melem za svačiju dušu, a vlak sudbine ionako nas sve odvozi u istom smjeru pa čemu onda biti ogorčena duša, ljuta na sebe i cijeli svijet zbog nanesene nepravde kad se sve može sagledati baš u svim stihovima ove knjige?!
Neke stvari, momenti, dani, tjedni… ne mogu se ni zaboraviti ni oprostiti i mnogi ljudi se jednostavno vrte u tom labirintu, a tada labirint postaje “labyrinthos”, ona teška riječ koja se teško izgovara i još teže živi.
Pjesnikinja se zavlači u svoje snove i u tim prostorima nevidljivog svijeta luta tražeći svoj život, onaj punokrvni mladenački život kojeg je izgubila i za kojim još uvijek traga kroz sve svoje posebne stihove i knjige, a snovi izmiču, lelujaju, odlaze i više kao takvi ne dolaze.
Lorenina poezija ne teče pitko, lelujavo, lepršavo, bezbrižno. Njena poezija je tamna i kroz nju se provlači bol tamna kao noć koja nikad ne završava, već se nastavlja u nekim drugim snovima koji često postaju proročanski.
“Snovi su neotvorena Božja pisma”, napisao je nepoznati autor nekad i negdje i ostavio te riječi kao trag onima koji skupljaju snove i nose ih kroz život kao najljepšu ogrlicu oko vrata tuge.
Tuga je vjerna prijateljica velikih tamnih očiju koja nekad prati cijeli život, a ponekad gleda izdaleka, međutim, u nekim momentima se približi i takne srce. Tako je Lorenina poezija prepuna takvih momenata: puno razgovora s tugom, a bljesak sreće zaiskri kad pogleda svoje dvije male djevojčice i tada se sve zaboravlja: ona postaje mlada majka s dvije preslatke curice čije duše su izabrale baš nju da stignu na ovaj plavi planet i da im ona bude mama.
Izabrane duše su izabrale onu kroz koju će stići, a Lorena i dalje preispituje sebe, svoj unutarnji svijet tamnih boli, ali i kratkotrajne blještavosti koja se javi kao meteor i nestaje dalje u dubini noći.
S velikim poštovanjem sam napisala ovih par riječi povodom izlaska nove 11. zbirke poezije koju je napisala moja draga prijateljica, pjesnikinja, majka, a prije svega divna pjesnička duša Lorena Galeta i preporučujem čitateljima da opet uđu u ovaj tajanstveni dvorac stihova te se izgube u ovim prelijepim pjesmama.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.