Sonja Smolec | Dok vjetar preslaguje svijet

Lišće pada bez buke,
kao da ne želi uznemiriti zrak između nas.
Miris mora, šume, gljiva i dima
miješa se s dahom jutra.

Na napuklom prozoru zrcali se sunce,
tanko poput stare zlatne žice.
Netko u susjednom dvorištu trese tepih,
i čitav svijet na trenutak udiše prašinu uspomena.

Rukom prelazim po zraku
kao da ću uhvatiti obris nečijeg osmijeha od jučer.
Sve što odlazi, odlazi polako,
i s nekom čudnom, nježnom željom za ostankom.