Lorena Galeta | Šume od ružmarina

Godine 1918., na kraju Prvoga svjetskoga rata, prabakin je otac, pobjegao iz ruskoga logora. Junak naše obiteljske linije, godinama je hrabro pješačio do svojega odredišta - Republike Hrvatske. Kod kuće su ga čekala uplakana dječica; kojoj je bolno nedostajao otac. Supruga, također velevažna persona u ovoj zbilji, nikada se nije predala očaju. Neko je vrijeme, kao samohrana majka, prolazila najgori period svoje mladosti. Odvojena od voljenoga čovjeka, s potomcima koje je trebalo podići, ali bez ičije pomoći. Maleni su se držali za njezine skute, pitajući kada će tata stići. Ona nije prestala moliti, a Bog je milostivo pogledao na njezinu muku. Mijenjala su se godišnja doba, ali ga niti izrazita hladnoća, nikada nije mogla spriječiti u pomno isplaniranome naumu. Sibir, kao simbol jezivoga leda, nije odredio njegovu sudbinu. Kada su svi pomislili da je, vjerojatno: odustao, pokleknuo, preminuo ili nestao, odlučio im je dokazati suprotno. Pojavio se na pragu, gdje ga je dočekao šok i nevjerica.  Zarobljeništvo ga nije dokrajčilo, odlučio se oduprijeti nasilju, izgladnjivanju, zlostavljanju, traumama i nepravdi - tadašnjega režima. Bili su nemilosrdni, okrutni i nečovječni. Moj je predak, revoltiran, usredotočen i buntovan, krenuo u svoj poduži pohod. Pri dolasku na željenu destinaciju, nije naišao na razumijevanje, već na izrugivanje. Jasno, nije manjkalo ni čuđenja: znatiželjne, sumnjičave i skeptične okoline. Naravno da nisu mogli shvatiti njegovu potresnu životnu priču, već su ga gledali ispod oka, onako, s podsmijehom. Ostatak svoga vijeka, provodio je skromno, okružen brojnom obitelji, prirodom i životinjama. No, vječito tražeći sunce, zapravo čeznući za toplinom, pogotovo u starijoj dobi. Isto mu je, toliko silno nedostajalo, pri odvažnim koracima ka slobodi. Iako je odavno preselio na nebeska prostranstva, želim Mu zahvaliti na ogromnoj psihofizičkoj snazi, kao i genima koje sam naslijedila. Sudeći po primjeru ovoga hrabroga pojedinca, predaja ne smije biti opcija! Sami smo kreatori svoje budućnosti. Po ovome bi se stvarnome događaju, mogao napisati scenarij za dokumentarni film. Borbu za preživljavanjem, obilježilo je: stremljenje ka nesputanosti, nada za spasenjem, topli dom i ljubav najbližih. Čak i kada je najgore, izdržat ćemo teške nedaće i iz agonije, izaći kao pobjednici. Hvala Ti što si dio mojega obiteljskoga stabla. Čast mi je biti dio ove loze! Sjećanje na iznimnu jačinu, nikada neće izblijedjeti, a Tvoja će se borba prepričavati još stoljećima, s koljena na koljeno.