Božica Jelušić | Kad bih se vratila

 

Kad bih se sama vratila u blaženo pradoba

Vatrene kočije strasti kad su klizile svodom,

Ne bih li ipak u strahu od podrumskih grdoba,

Jecala pokraj stabla, čeznući za slobodom?

Ne bi li trli me obroci i neoprano suđe,

Grižnja savjesti možda, kad "Indian" zatutnji?

Propuhu ako bih dala da u naš đulistan uđe,

Bi li otvorila vrata i srcolomnoj slutnji?

Što ima u tom da vječno propitujemo svrhu,

Tko to u nama unatrag tlo posvećeno mjeri?

I kad smo najviše svoji, priprostom snu na vrhu,

Knjigovođa u nama u notes greške tefteri?

Prevelike su sumnje, hrabrost u maloj dozi,

Sve svoje kule na pijesku porušili smo vješto.

Pa kako da čovjek prizna Onome, tko kola vozi:

Oprosti, anđele lijepi, i tad bi falilo nešto!