Ruža Zubac-Ištuk | Bogovi se odavno ne žene ljudskim kćerima

 

„Što tražiš na proplancima Olimpa?“

pitale su me moje neizbrisive godine

svezane satenskim vrpcama 

među pletenice čarobnice Kirke.

- Bogovi su me pretvorili u dušu

da bacim u vatru lepeze bjelokosne

umjesto riječi i tišine koja liječi;

da bisere lažne raznižem nimfama

dok panterinim prstima dodiruju 

dah puteni Zeusovim srdžbama.

Došla sam kao sretni slučaj

nevine zakopčanosti

da blagoslovim golotinju ljudskih mana,

jer ljubav bez požude vječito je uzmicanje

krivokletstva i uzimanja;

teret sam sebi

veći što ga više pokušavamo

sakriti pod pokrivalo pustinje duha.

Došla sam nemarno ukrasti bogovima mir, 

Sodomi i Gomori grijehe,

ljudima privilegiju nad drugim bićima,

životu karikaturu, svijetu starost, 

i skočiti u hladnu vodu krštenja,

a da prije ne umočim palac

jer sam spoznala:

bogovi se odavno ne žene 

ljudskim kćerima.