Zanima me hoće li, nakon što tekst počne
hoću li ili neću prestati lupkati po tipkama,
dopuštajući da me svlada dosada nepisanja u anapestu,
dopuštajući da me obuzme bol koja me razarala iznutra.
Puštam rime kao netko tko nema što dati
Pišem tamo gdje ništa ne piše
a da nema praznine koju treba ispuniti
kao da svako slovo predstavlja nesreću.
Sporo disanje, kao pacijent s Covidom na rehabilitaciji,
Prepuštam zrak bronhima i očaj živcima,
Ne davim se pupčanom vrpcom
i predam svu svoju imovinu sudnicama.
Zaključan izvana i zatvoren iznutra
Brbljam uspavanke poput hotela Guglielmo bez dostojanstva centra
surov život koji me prati pedeset godina
pisati stihove koji miriše na kuknjavu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.