Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

subota, 10. svibnja 2025.

Ivan Pozzoni | Poljoprivredni život


Zanima me hoće li, nakon što tekst počne

hoću li ili neću prestati lupkati po tipkama,

dopuštajući da me svlada dosada nepisanja u anapestu,

dopuštajući da me obuzme bol koja me razarala iznutra.


Puštam rime kao netko tko nema što dati

Pišem tamo gdje ništa ne piše

a da nema praznine koju treba ispuniti

kao da svako slovo predstavlja nesreću.


Sporo disanje, kao pacijent s Covidom na rehabilitaciji,

Prepuštam zrak bronhima i očaj živcima,

Ne davim se pupčanom vrpcom

i predam svu svoju imovinu sudnicama.


Zaključan izvana i zatvoren iznutra

Brbljam uspavanke poput hotela Guglielmo bez dostojanstva centra

surov život koji me prati pedeset godina

pisati stihove koji miriše na kuknjavu.



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.