Ivica Kesić | Snježna bajka

 

U svitanje zimsko prohladno i svježe

tihi plašt od inja na dolinu liježe.

Gorski vjetar hukom, kao mačem reže;

plahi potok ledenim okovima steže.

Pahulje sa neba jedna drugu stižu,

k’o pauci bijeli nijemo k zemlji gmižu;

beskonačne lance u velove nižu,

promrznute grane, hladnim dahom ližu.

Dok se duga noć s krikom zore dijeli,

kruti prsti zime na zemlju su snijeli

meki sag od snijega, baršunasti, bijeli,

što nevino, čisto, prekri pejsaž cijeli.

Prve zrake sunca čaroliju daju,

sipajući iskre po bijelom beskraju.

Gore i dolovi u čarobnom sjaju

predaše se tiho strasnom zagrljaju.