Branka Smoje | Arabeske

 

Sastanak se odužio. Opet će kasniti. Pošalje Erni sms da ne brine. Uvijek brine. Možda i previše.

„Daj, majko, prestani toliko voditi brigu o nama, već smo odrasli“, rekla joj je Beta na dan kad su ona i Robi odlazili na studij u Zagreb.

„Vi jeste i uvijek ćete biti moja djeca, bez obzira koliko godina imali“, Erna je pomalo oštro odgovorila.

Boris joj je pokušao kasnije objasniti da ih pusti da sami odlučuju i da sami pogriješe.

„Lako je tebi govoriti, nikad nisi bio u kući. Ja sam prolazila sve s njima, i uspone i padove“, okrenula se na drugu stranu i ugasila noćnu lampu.

Približio joj se i čvrsto zagrlio. Znao je kroz što prolazi. Poljubio ju je u kosu.

Zagasio je sva svjetla u firmi, zaključao vrata i uputio se na parking. Ostao je iznenađen. Padao je gusti snijeg, koji se već dobro primio. Bilo je hladno. Dah mu je bio pun magle, kao da ispuhuje dim cigarete. Nije pogledao prognozu. 

„Jebiga, Erni se to ne bi dogodilo“, podigao je kapuljaču da mu bude malo toplije. Sva sreća da je jutros obukao debelu jaknu.

Automobil je bio hladan. Trebat će vremena dok se zagrije. Upalio je radio. Preporuka je da se ne ide preko Oštrovice i Kikovice. Trebat će mu onda debelih pola sata više.

Erna će biti ljuta što nije stigao na vrijeme da odvedu Nuku na pizzu.

Nasmiješio se, čim je pomislio na njihovu desetogodišnju unuku. Zasad im je to jedina.

„Ponašaš se kao paun“, Erna mu se smijala, kad  im je  Beta javila  da je trudna.

Otputovali su u Beč čim se malena rodila.

„Ko je to meni došao, jel moja unuka?“ znao ju je pitati kad je bila mala.

A ona je tako veselo trčala prema njemu, vadila dudu iz usta  i cičala „Nuka, nuka“. I tako je ostala Nuka.

Lagano je krenuo. Vozio je polako. 

„Možemo naručiti pizzu“, zadovoljno je kimao glavom.

Nije bio puno saobraćaja. Možda je ipak trebao ostati u firmi i prespavati na kauču.

 Glas s radija mu govori da je most zatvoren zbog velikog naleta vjetra.

Ovako je puhalo i onog dana kad su se vraćali iz Zagreba. Erna je u ruci držala sliku ultrazvuka s dvije glavice.

„Ma jel to moguće?“ smiješila se, a drugom rukom brisala suze. Boris ju je lagano držao za koljeno i palcem pravio krugove po njenim hlačama.

„Konačno nam je uspjelo“, pomislio je i osjećaj zadovoljstva se proširio stomakom, a ježurci su prošetali tijelom.

Mislio je kako,  poslije devet odlazaka u Zagreb na umjetnu oplodnju, zaslužuju postati roditelji. Erna se pokazala kao izuzetno hrabra žena. Boris je bio taj kojemu  je trebalo rame za plakanje.

Snijeg je bio sve gušći. Brisači nisu stizali očistiti prednje staklo. Psovao je glasno. Sa suvozačevog mjesta je htio uzeti mobitel. U tom je času začuo udarac. Refleksno je zakočio, automobil se zanio i zaustavio u hrpi snijega sa strane ceste.

Izašao je vani, ali od vjetra i snijega nije vidio ništa.

Pokušava  upaliti motor. Ništa. Pokušaj drugi. Isto. Uhvati  mobitel. Taman da nazove  Hak, baterija se ugasi. Punjač mu je ostao na stolu u kancelariji.

„What the fuck“, vikne. Lupi šakom po volanu.

Ima li kraja današnjem danu.

Sad bi mu Erna rekla da se smiri, da promisli i pokuša riješiti problem. Uvijek je tako staložena i mirna. Njoj se ne bi dogodilo da ostavi punjač.

„Kako ćemo nazvati blizance?“ pitao je kad su doznali da su različitog spola. Bio je tako uzbuđen.

„Ja bih Robert i Roberta“, mirno mu je odgovorila.

„I imena djece moraju biti  usklađena“, pomislio je i poljubio je u čelo.

Sjedi neko vrijeme. Upali sva četiri žmigavca. Zatrubi. Ništa. Čuje samo odjek. Možda će netko proći. Ne vide se nikakvi farovi, samo bjelina. Ovako je Erna namještala njihove krevete. Uvijek u bijelo. Stalno je govorila da je to najčišća posteljina.

„Opusti se pokatkad“, znao bi joj reći.

Misli mu trče kroz glavu. Jutros, dok je oblačio skijašku jaknu, vidio  je da vise tri kaputa. Crveni je Nukin. Sinoć je stigla. Išli su oboje po nju. Kako je narasla od ljetos. I dok je lagano pogladio njen kaput, zaboravio je spremiti  svoj crni iz hodnika. Erna će se ljutiti. Ona voli da je svaka stvar na svome mjestu. Tako je i blizance  učila.

„Previše ih gušiš, zato su se i razbježali po svijetu“, pokušavao joj je objasniti zašto je Robi iza studija odlučio otići u Ameriku.

Opet pokušava upaliti auto. Bez uspjeha. Počne ubrzano disati.

Pokušava se smiriti. Udahne. Izdahne. Protrlja ruke. Zavrti glavom da se opusti.

Erna uvijek govori da na vješalici mora biti samo onoliko kaputa ili jakni koliko ih ima u kući, da vješalica nije ormar i da nema potrebe da sva odjeća i obuća budu vani.

Sunce je davno nestalo. Postaje hladno. Snijeg nemilo pada. Postaje gušći od mraka. Boris promatra vjetrobran, kao da će se čudo dogoditi. Sjedne na trubu. Možda će ga ipak netko čuti.

Diše na usta, kao da oblake udiše.

Pahulje  se lijepe za staklo i stvaraju nakupine kristala. Otpuhne ih  jači nalet vjetra. Zatim se ponovo nagomilaju. Izgleda kao da je puder prosut, a onda netko pravi arabeske po staklu. 

„Kako bi Nuku ovo veselilo“, pomisli.

Boris promatra stvaranje  ornamenata i pronalazi geometrijske likove, cvijeće, isprepletene u raznim varijacijama. Prstom ih prati po staklu.

Sad su tu, pa rastu, i pretvaraju se u nešto drugo. Nastaju i nestaju. Kao da gleda usporeni film.

Tako su Nuka i on prolijevali tintu po bugačici i pogađali  predmete koji bi nastajali.

Ugleda ruže. Jedan pup i jednu poluotvorenu. Na rubovima se lagano pretvaraju u ušećereni žele.

 „Htio sam ti donijeti roza i plavu, ali plavih  nije bilo“, nasmiješio se Erni kad joj je u rodilište donio dvije  crvene ruže.

A ona je zaplakala.

„Zašto toliko mislim na nju?“ protrlja hladni obraz.

Osjeti one poznate ježurke kako se spuštaju niz leđa.

Pospan je. Ali mu slike ispred neopisivo golicaju maštu. Ima osjećaj da je pokriven ogromnom bijelom dekom i kao da sjedi na oblaku.

Minute usporeno prolaze. Dosadašnji strah zamjenjuje mirnoća.

Opušten je.

U jednom momentu vidi plave vitraje. Osmjehne se. Čuje pahulje. Već je toliko hladno da su mu se na dlačicama u nosu počeli stvarati ledeni mjehurići. Zamirisao je snijeg.

Kako će Erna biti iznenađena kad vidi tri kaputa u hodniku, a njega nema u kući.

Uvijek joj je govorio da toliko ne robuje ustaljenim navikama.

Zatvori oči. Osmijeh mu ne silazi s lica.

A vani  snijeg i dalje stvara arabeske.