Vera Vujović u sebi nosi snažne vjetrove. Oluje koje divljaju u njenim mislima skriva u sigurnoj zavjetrini svojih obzorja. Čitateljima svoje poezije samo odškrine pokrov kaveza, samo nakratko, da iz njega pobjegnu samo poneki dah.
U pjesmu udahnu djelići suhog lišća, pijeska i prašine. Nitko, osim same autorice, ih ne umije složiti u prave slike. No, postoje boje koje imamo na raspolaganju, čudesne i tajanstvene istovremeno.
Poeziju Vere Vujović treba čitati s mislima. I s osjećajem. Oči jednostavno nisu dovoljne. Samo u svijetu unutarnjeg šaputanja možemo spojiti vjetrove u jedan smjer. Koji obično nije ugodan maestral, nego tramontana koja se oštro zareže u kožu.
Vera Vujović u zbirci Tintana Olovka aktivira neke tajnovite, unutarnje motive iz prošlosti. Jesu li to stvarna sjećanja i obračun s prošlošću ili su motivi tek metafore nastale u autoričinom poetskom univerzumu, uopće nije važno. No, važno je koliko zadivljujući i senzualan prostor stvore. Okruženje u kojem privid oživljava. Ne prema pravilima logike ili bilo čega drugog razumom ostvarenog.
Prema iscrtanim valovima vjetrova. Upravo je ta neopipljivost najdragocjeniji dar ove zbirke.
Sama autorica za sebe kaže da je čudna: „Uvijek ste bile bijele vrane među crnima. / …” Ali možda i nije tako, možda je čudno vrijeme, svijet u kojem živimo. Autoričino “čudovanje” zapravo je smjer koji je današnje društvo napustilo, zaboravilo. Možda je došlo vrijeme da ga se ponovno sjeti. I kroz poeziju zbirke Tintana Olovka.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.