"Nemam snage, pustite me već jednom!"- mrzovoljno je odgovarao vrapčić svojoj braći. Oni poletješe jer su jedva čekali prvi jutarnji let. Nakon jučerašnjeg kišnog dana uslijedila je vedra zora. Navijestila je lijep, sunčan dan. Mama je već odavno krenula. Morala je duže raditi i donositi hranu i ovom vrapčiću koji nikako da krene iz gnijezda.
Braća su vragolasto letjela i takmičila se s drugim vrapčićima. Izvodili su razne vratolomije i najljepše im je bilo kad su se takmičili u brzini letenja. Cilj im je bila uvijek jedna visoka, divlja trešnja. Mama ih je uvijek upozoravala da ne slijeću na niska stabla. Ima ponekih mačaka i nikad se ne zna. Može se svašta dogoditi. Posebno ih je upozorila da se čuvaju mačaka jedne stare gospođe.
Mačke su živjele u staroj kući na kraju grada. Sve je odavalo sjaj nekog drugog vremena, i kuća i gazdarica i mačke. Po cijele bi dane samo spavale, izležavale se na popodnevnom suncu i tek predvečer malo živnule, kad bi gazdarica sišla u vrt. Tada bi, kako bi zadobile gazdaričinu pohvalu, trčkarale po vrtu, penjale se na smokvu, ali i to se događalo sve rjeđe. I one su imale poneku godinu.
Gazdarica je obožavala cvijeće i mačke. Tako bi dugo s njima ostajala u vrtu, gotovo sve do mraka. Kad bi sunce zašlo, bilo je potrebno zaliti vrt i cvijeće. Bilo je tu i posudica za vodu. Brinula je i o pticama, da im uvijek pri ruci bude svježa voda. Cijenili su to vrapčići i druge ptice. Godinama su dolazili tu, rano ujutro ili dok su mačke spavale. Želja im je bila duže boraviti u tom vrtu, među tolikim cvijećem, ali opasnost je bila velika.
Vrapčići su zadihano dojurili. Jedva su dočekali da jave bratu, danas su oni bili pobjednici u igri, najbrži. Lijeni je vrabac samo zijevnuo i lijeno se okrenuo na drugu stranu, kao da ga uopće to ne zanima. U daljinu je ugledao mamu kako se vraća i već je pripremao otvoren kljun da ga nahrani. Braća su samo zalepršala krilima, sjetno se pogledala i opet krenula u akciju. Bijeli oblaci polako su prolazili i izmjenjivali razne oblike. Na granama divlje trešnje vrapčići bi po najvećoj vrućini ležali u hladu njenih grana. Promatrali su oblake i tražili razne oblike. Takmičili su se tko će pronaći najveći broj oblika.
"Evo sove"- povikao bi jedan, a za njim drugi- „ Evo orla"- i tako redom. "Evo mog brata u gnijezdu"- doviknuo je jedan od vrapčića i svi su se počeli smijati.
Mama vrapčica već je bila zabrinuta zbog ponašanja malog vrapca. Nije znala kako da postupi. Razgovarala je i s drugim mamama. Jedne su joj savjetovale da mu priča o ljepotama koje će vidjeti dok bude letio, druge su savjetovale da ga više ne hrani, pa kad ogladni bit će prisiljen nešto učiniti. Sve je isprobala mama vrapčica, ali ništa nije urodilo plodom. On je i dalje lijeno ležao u gnijezdu i stalno govorio: "Nemam snage"!
Dani su prolazili i broj vrapčića je bio podosta velik. Svaki bi dan po nekoliko puta svi doletjeli do gnijezda lijenog vrapčića i nagovarali ga da pođe s njima. Ali dobivali su uvijek isti odgovor. Jednog je dana za vrijeme jake sparine nastalo neko komešanje. Mali je vrapčić u gnijezdu to primijetio. Vrapčići su nervozno letjeli, a mame su si nešto dovikivale. Potom je primijetio da svi njega gledaju i nešto mu govore. Pokazivali su prema dolje, na travu koja se nalazila oko drva na kojem je bio on. U travi se nešto micalo, brzo kretalo, a tada stalo pod stablo. Bila im je poznata ova prijetnja, stara, lukava zmija. Mnogo se puta tako potkradala, čekajući da iz gnijezda padne neki vrapčić. Malo je promatrala, a onda ugledala gnijezdo. Vidjela je malog vrapca. Tada je odlučila, bez obzira koliko je stablo visoko, pokušat će se popeti do njega. Lijeni je vrapčić pažljivo gledao što se zbiva, pa kad je primijetio da se ona penje počeo je histerično skakati i galamiti. Svi su ga nagovarali da poleti, da će tako izbjeći zmiju, ali kao da nije primjećivao ništa oko sebe osim nje.
Na krovu stare kuće odmarao se galeb, drijemao je. Probudila ga je galama i dernjava. Nije mogao odoljeti, a da ne pogleda što se zbiva. Već je bio naumio kako će galamiti na tu mladež koja ne poštuje ni popodnevni odmor. Scena koju je ugledao nije bila nimalo sjajna. Zmija se polako, ali sigurno sve više približavala, nije bilo vremena za čekanje već je trebalo nešto poduzeti. Stari je galeb odlučio. Pokušat će otjerati zmiju. Zaletio se prema stablu i stao mahati krilima, pokušao je par puta i štipnuti zmiju, ali njoj to ništa nije smetalo, nastavljala se penjati.
Mali je vrabac bio na rubu živčanog sloma. Već je imao izbuljene oči, kad ga je jedan zamah galebovog krila izbacio iz gnijezda. Padao je, padao, a vrapci oko njega vikali su nek pomakne krila, nek zamahne. Zmija je primijetila kako pada i pokušala ga u letu uhvatiti, malo je zabacila tijelo prema njemu, ali uzalud, vrapčić je u tom trenutku poletio, te mahao, mahao, mahao krilima, kao da hvata zrak nakon utapanja.
Za zmiju je taj pokret bio koban. Nije imala oslonca, niti se imala za što uhvatiti, jednostavno je pala. Iz vrta su to promatrale stare mace. Shvativši situaciju, zauzele su borbeni položaj i čekale trenutak napada. Zmiji se nije dobro pisalo i tako je i bilo. Mace su bile pohvaljene od gazdarice kako dobro štite njihov vrt od neželjenih uljeza. Za nagradu su dobile debele, svježe sardele.
Mali je vrabac letio u društvu svoje braće, nikako da prestane. Već su svi bili umorni, željeli su se vratiti kući, u svome se gnijezdu malo odmoriti od vrućine i šoka. Mali vrabac kao da ih nije slušao, samo je letio i činio vratolomije. Uživao je u ljepotama koje je gledao. Stabla, biljke, more...nije mogao prestati.
Stari je galeb konačno pronašao mir na krovu stare kuće. Svi su se odmarali, samo je mali vrabac letio i letio.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.